Trump i Zelenski sjede sučelice pod svodom bazilike Svetoga Petra: prizor ide u najčudnovatije koje su moje oči, dakle oči jednog običnog smrtnika, dosad vidjele. Ta su dvojica doduše već sjedila u povjerljivom ćaskanju koje je, međutim, loše krenulo i loše je završilo.

No ovo je bilo nešto drugo. To se desilo upravo na onom mjestu gdje vjerujuće čovječanstvo rimokatoličke vjere stoljećima razgovara s Gospodom preko svog delegiranog predstavnika, tojest svetog oca.

Desilo se doduše na sahrani pape koji je bio čovjek dijaloga. Ali je ipak neobično.

Ništa nije protokolirano. Nije bilo tumača. Nisu čekali u prikrajku ljudi vični tumačenju izgovorenog preko pomicanja usana. O sadržaju razgovora nije ništa priopćeno. Čak je i Melani pustila dečke da se u miru ispričaju. Izašlo je jedino to da je Trump otišao malo srdit na Putina, obećavši da će ga u prvom živom kontaktu nalupati po guzi. Jer da baš nije trebao toliko bombardirati. Ubijati civile nije lijepo. Osim kad se mora.

Kopao sam po svom pamćenju, dakle, čovca koji ima stroncij u kostima od Hirošime, koji je potom proveo djetinjstvo u hladnom ratu, ali prožeto toplinom dviju žena, majke i bake, pa je bio već prilično osviješteno derište kad se svijet fest nagnuo zbog kubanske raketne krize. To je nešto što je blizu ovom sadašnjem trenutku svjetske povijesti.

Ali ja ne pamtim sličan primjer koji bih mogao prispodobiti Tom susretu tete-a-tete, licem u lice, Trumpa i Zelenskog od neki dan.

Kennedy i Hruščov koji su se sretali i uživo, ali sigurno ne i na samo, a kad se svijet onomad fest nagnuo, i lako je sve moglo planuti u trenutku, uglavili su da će se povremeno čuti preko tzv. crvenog telefona te će časkati o stanju svijeta, a svakako bar trenutak prije no što nekome od te dvojice padne na pamet pritisnuti one gumbe koje bi pokrenule interkontinentalne projektile s nuklearnim glavama, pa da one polete iz svojih golemih silosa.

A tad je malo trebalo. Hruščov bio je prijek, čovjek jake geste. Ostalo mi je upamćeno kako je u Skupštini UN-a u New Yorku skinuo cipelu te je njome lupao po pultu.

No intekontinentalni projektil to ipak nije bio. Nasreću, nije taj čovac pio toliko kao Jeljcin. A i John Kennedy, (bio sam u Berlinu na mjestu njegovog čuvenog govora), bijaše za jednog američkog predsjednika prilično trijezan čovjek.

A Trump?

Ne, ne mogu se sjetiti sličnog razgovora moćnika i nemoćnika na takvom jednom svetom mjestu.

Osim jednoga.

Postoji jedan srednjevjekovni zapis u kojemu stoji da je sveti otac u Rimu viđen kako razgovara sa sotonom!

Ništa pobliže o tom razgovoru nije prenijeto. Nije priopćen nikakav komunikej. Nema svjedoka. Razgovarahu oni dakako latinski, tumač bi tu bio suvišan. A neki teolog, pogotovo neki inkvizitor, mogao bi eventualni sporazum – jer oni su se, kako pokazuje stanje svijeta svakako sporazumjeli – samo uprskati.

Đavo si je oduvijek uzimao razne slobode te je razgovarao bez prisustva svojega advokata. Dakle, također razgovor u četiri oka!

Sveti otac, vele, bio je malo frustriran te se stalno osvrtao. Ali njegov mu je sugovornik zajamčio da sve ostaje između njih dvojice, a da je Gospodu Bogu na visini puna kapa i njega, đavla, osobito pak teologa, pa da gunđa i u pogledu samog svetog Oca, jer da je ono klanje u Jeruzalemu, kad su vitezovi križa 1099. godine Božje, poklali toliko ljudi da je krv liptila dokoljena, bilo suvišno. Itd.

Sve ono što je bilo suvišno a dogodilo se kao zlo, događalo se i događa se dalje. Mnogi danas misle da je zlo koje je snašlo Ukrajinu bilo suvišno. I da će se to najbolje vidjeti kad Ukrajina pristane na bezuvjetnu kapitulaciju.

Đavo i sveti otac šaptahu si uho na uho. Oni koji su ih izdaleka gledali, vele da bi Đavo povremeno znao prasnuti u smijeh kao da je čuo neki dobar vic. Slabiji u tom razgovoru, jer on je ipak bio samo jedan smrtnik, premda i stoput papa, nije se smijao, ili barem, o tome ništa nije prenešeno.