Bojim se da ime Borivoja Krstića za 99,98 posto stripaša s ovih geografskih prostora ne predstavlja – ništa! Naravno, nije Krstić jedini…no to je već neka druga tema.

Projektom o kojem će biti riječ, Krstić je “učinio” veliku stvar u valoriziranju stripa kao medija i kao umjetnosti koja ima svoju prošlost, sadašnjost, ali i – budućnost!

U tom projektu Borivoj Krstić je ne samo zabilježio, nego i vrednovao Đorđa Lobačeva.

Tako, a prema meni dostupnim saznanjima i informacijama, on je prvi iz Hrvatske koja se pozabavio Lobačevim „likom i strip-djelom“.

U najvažnijem hrvatskom dnevnom listu „Vjesnik“ 16. studenoga 1976. godine, u jedanaestom nastavku feljtona „Kratak izlet u povijest stripa“.

Taj, kao i posljednji, dvanaesti nastavak u cjelosti je bio posvećen jugoslavenskom stripu.

“Vjesnik” se te 1976. godine tiskao u prosječnoj nakladi od 88 tisuća primjeraka,

Ok, kada su pisali o pokretanju „Pegaza“ Igor Mandić u „Vjesniku“ i Ranko Munitić u „Oku“ su se nešto ranije dotakli i Lobačeva i njegova stripa „Čarobnjak iz Oza“ (kojim je zapravo – na području stripa – „životni projekt“ Žike Bogdanovića i „otvoren“), ali svrha njihovih tekstova je prije svega bila da se čitatelji upoznaju s novim časopisom i njegovom važnošću.

Ukratko, i Mandić i Munitić s respektom Lobačeva spominju, ali bez „ulaženja“ u dublju analizu njegova opusa.

Borivoj Krstić – koji je u zaglavlju feljtona „Kratak izlet u povijest stripa“ naveden kao „priređivač“ – je očito na prvi pogled „zavolio“ Lobačeva i njegove stripove.

Piše tako Krstić: „Đorđe Lobačev ima vodeće mjesto u gardi beogradskoga stvaralačkoga kruga. On je autor velikih mogućnosti: crtač izvanredne stilske jednostavnosti, darovit pripovjedač široka obrazovanja i izvorne lucidnosti.“

Dalje: „Njegov prvi strip bio je kriminalistička priča po uzoru na Raymonda „X-9“… Prvo njegovo ostvarenje vrijedno pažnje je „Hajduk Stanko“ iz 1936. godine (prema istoimenom romanu J. Veselinovića) objavljen u „Politici“.

Lobačevljevo stvaralaštvo u stripu grana se u tri pravca.

Prvi je njegovo zanimanje za teme koje preuzima iz klasične literature. Rezultat su takva opredjeljenja stripovi: već spomenuti „Hajduk Stanko“, „Dubrovski“ po Puškinu, „Baron Minhauzen“, „Pepeljuga“ i „Čarobnjak iz Oza“.

Drugi pravac, u koji se počeo zarana račvati opus ovog umjetnika, na stanoviti način je srodan prvome, tako da gotovo izgleda da je iz njega proizašao.

To su teme nacionalnog folklora ili bolje rečeno teme iz riznice epskih pjesama i pripovijedaka, u kojima je Lobačev pronašao raskošne elemente fantastike, koji su bili više nego idealno sjeme za njegovu plodonosnu imaginaciju. Taj ciklus počinje stripom „Dušanova ženidba“, a slijede „Baš-Čelik“, „Propast grada Prlitora“ i „Biberče“.

Treću grupu Lobačevljevih ostvarenja čine stripovi „Plava pustolovka“, Beli duh“ i „Princeza Ru“, koji su najizrazitiji plod avanturističkog trenda herojskog ciklusa stripa.“

U svom tekstu Krstić se od prijeratnih beogradskih autora još pozabavio Sergejem Solovjevom, Nikolom Navojevom i Kostantinom Kuznjecovim, ističući da su to „majstori evropskog ranga“.

Od zagrebačkih prije svega Maurovićem i braćom Neugebauer, Walterom i Norbertom, a kasnije i našim ostalim majstorima stripa.

Krstić je svoj tekst ilustrirao isječkom iz Lobačevog stripa „Čarobnjak iz Oza“, s potpisom: „Neodoljive draži prenesene u strip.“

U Bibliografiji o Đorđu Lobačevu, koju je započeo Zdravko Zupan, a nastavio Zoram Stefanović, objavljenoj u monografiji „Lobačev: Čardak i na nebu i na zemlji“ (zajedničkog izdavačkog projekta kuća „Modesty stripovi“ i „Makondo“ iz 2021. godine), tekst Borivoja Krstića nije naveden.

Nadam se drugom izdanju te monografije i „proširivanju“ građe, koja bi uključila i nadopune u bibliografiji.

I na kraju, Borivoj Krstić bio je skroman i samozatajni grafičar (i tehničar) u dnevnom listu „Vjesnik“.

Bio je veliki fan stripa, otuda i taj feljton iz 1976. godine, prvi takav na stranicama nekog od hrvatskih dnevnika („Večernji list“, „Slobodna Dalmacija“, „Novi list“, „Glas Slavonije“).

Grafički je prelamao Vjesnikov prilog „Sedam dana“, s kojim sam i ja surađivao s tekstovima vezanim za strip.

Iskazivao je Krstić kao stripofil „oduševljenje“ mojim monografijama „Hrvatski poslijeratni strip“ i posebno „Maurović“, kao i izložbom „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“.

Kada bih donio u redakciju tekst ili kada bi se susreli na hodnicima „Vjesnika“ uvijek bismo izmijenili ponešto rečenica na temu stripa.

Razmišljao je da taj feljton proširi, na tome je i počeo raditi, koliko sam ga shvatio, i objavi kao knjigu.

Divanjenje uz kavu i pivo u nekom od kafića u susjedstvu kuće „Vjesnik“ smo stalno odlagali.

Na kraju, ništa od toga. Borivoj Krstić je prvog travnja 1987. preminuo od srčanog udara na radnom mjestu u „Vjesniku“. U 46 godini života.

Siguran sam da bi bio “happy” da zna da sam njegov napis o Mauroviću (izvatke iz spomenutog feljtona) uvrstio u spomenar „Mauroviću, s ljubavlju“ sada već davne 2009. godine.