Povodom A. B. Šimića, o kome se mnogi kolege po peru oglašavaju, što je lijepo, bavim se mišlju o imaginarnoj “pjesničkoj pravdi” koju malo tko doživi u svom vremenu. U Šimićevo doba umiralo se od gladi, bijede, očaja i napuštenosti, ili po bojišnicama pod tuđim barjacima. U emigracijama također ili pak po seoskim školama u zabiti, po prašnim magistratima, budući da je “život na peru” bio nesigurniji nego pelivanovo hodanje po užetu u zraku. Uvijek je postojao taj san: napisati veliku pjesmu, roman, knjigu, koja će zabljesnuti na književnom nebu , dajući tako nesretnom lunatiku šansu da se odmori i svoj status patnika okruni priznanjem javnosti. “Nisam li pjesnik, ja bar patnik jesam” (Ujević), tješio bi se takav u svojim duhovnim konvulzijama i noćnim morama.

Ali naravno, malokad bi se to dogodilo, da aspiranta slava poljubi u čelo dok spava. Gotovo nikada, za nekog Kamova, Galovića , Gorana, Sudetu, za te grudobolne, demonima proganjane mladiće, što su izgorjeli u stvaralačkom ognju, iscrpljeni i gladni, prokleti i prognani, urlajući u groznici “O, šuti jadno tijelo i jedi strpljenje!” (Šimić) ili se skanjivo i na rubu očaja pitajući: ” Dadoh li himne sjajnije i veće, / Od cvrčka u tu večer uznesenu?”.(Sudeta). I tako su, na pragu zrelih godina, mahom bez roda i poroda, otišli za nebeskom pravdom, ne dočekavši ovu zemaljsku. Suvremenici bavili su se posve drugim stvarima, idući za ” vlašću, zlatom ili hljebom” (Cesarić) ne hajući uopće za nečiju književnu samopotvrdu.

Nema pravde ni danas, po mom mišljenju, i nema hijerarhije, a nažalost ni velikih imena u književnosti. Neka čudna oseka zahvatila je široko polje riječi i jezik koji smo baštinili. Ili su takve karme ili ljudi podliježu iluziji o brzom uspjehu , vjerujući da se talenat može fingirati, a upornost i barnumska reklama da mogu nadomjestiti dubinu i širinu duha, invenciju, iluminiranost, prave oznake genijalnosti. Piše se mnogo, objavljuje se previše, prečice su uobičajene, zanat je zanemaren, kritičari kao nepristrani i savjesni “svjedoci na krštenju” umjetničkog djela uglavnom ne postoje. Muljaža i reciklaža, uz povremeni proplamsaj solidnog naslova. Invazija poetskog diletantizma, uz salve nekritičnog odobravanja iz pozadinskih redova. Glumatanje “učenosti” umjesto osjećajnosti, poricanje svega klasičnost u ime kvazi-avangardizma. I to je zapravo sve. Ispada da preživljavaju najuporniji, najžilaviji i najsnalažljiviji, po starom zakonu prirode, koji vrijedi jednako za divljinu i civilizaciju.

Vesna Parun govorila je o “sljedbeništvu”, točnije, o nepostojanju sljedbeništva, čime se prekidaju dragocjene niti u književnosti. Pisci o kojima smo govorili, istinski posvećenici literature, nemaju sljedbenika, budući da bi to zahtjevalo mnogo veći ulog i žrtvu, nego što su mekušci i mlitavci novoga doba spremni dati, uvjereni da će nekom linijom udvorništva i protekcije ipak uspjeti u dohvaćanju svojih ciljeva. O estetici oni ne brinu, o stanju slovostaja, o budućnosti jezika, o dostojanstvu “majstora duha” niti o duhovnom plemstvu generalno.

Gdje i kako će se priča nastaviti, teško je predvidjeti. Životi pjesnika već izgledaju posve drugačije, a smrt o kojoj Šimić reče da će biti “nešto sasvim ljudsko”, također je izgubila dodir uzvišenosti. Vjerovati nam je da su u tim čudnim međuvremenima ipak napisane kojiput dobre pjesme, te da će one “ipak preostati”, kako veli Milosz. Ali nada je dobar doručak i loša večera, veli iskustvo. Pišimo, pišimo u tišini, gladujmo, gladujmo u samoći!

.

3. svibnja 2025. Flora Green

Fotografija: Anđela Lenhard Antolin