Stoji Tito pred svojom kućom, a misli mu kruže u ogromnim krugovima oko starog kumrovečkog krova obraslog mahovinom. Razmišlja o sebi, o svom žalosnom djetinjstvu, o svjetskom ratu, o kasarnama, o Karpatima, o logorima i bojištima, o bitkama kroz koje je prolazio i o velikim sibirskim rijekama, o ruskom jeziku što oplakuje kao more kitajske zidine i mongolske daleke zemlje i narode, razlijevajući se sve tamo preko Azije do tihog oceana.
Razmišlja Tito o svom vlastitom životu, o fabrikama po kojima je radio, o sindikatima, o drugovima, o štrajkovima, o pokretu kojem stoji na čelu, o čitavom jednom ljudskom životu što se preko Lepoglave i Španjolske zatvara danas u ogroman krug bitaka i borbi od Madrida do Kumrovca, i taj nedogledni životni krug jednog putovanja oko svijeta traje, eto, već čitav jedan život, a ovdje, u Kumrovcu, laju psi kao što su lajali prije trideset i četrdeset godina.
Ni vrata nisu podmazali i krepane mačke bacaju u potok, ni gnojnice nisu podzidali, kao da se u svijetu ništa ne događa i kao da se uopće ništa nije dogodilo i kao da Evropa ne stoji pred novim svjetskim ratom!
Puše se i dime kemijski kombinati od Sjevernog ledenog mora do Urala i Volge, grmi čelična industrija od Vladivostoka do Magnitogorska, trese se zemlja u svojim srednjovjekovnim temeljima, Amerika i Evropa kuhaju više od sto milijuna tona čelika, grme topovi u Španjolskoj, Hitler sprema pokolj, dolazi međunarodna oluja, a ovdje laju psi i vonjaju jame kao u Keglevićevo doba tlake i rabote. Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum srednjovjekovnog zakašnjenja, prokletstvo kumrovečkog nokturna kada laju psi i sve stoji kao ukleto na jednom te istom mjestu.
Od Tihog oceana i od Španjolske liže plamen velike revolucije, u rujnom odsjevu titra osvit požara po bezbrojnim talionicama svijeta, dime se kombinati, puls svijeta kuca već danas ritmom budućih svijetlih stoljeća, a kod nas sovuljaga oblijeće oko marijaterezijanskih zvonika, i sve je dosadno staro kumrovečko groblje i truli most, te prijeti da će se srušiti pod malo glasnijom stopom noćnog samotnika.
U tihom završnom trenutku tog solilokvija, u posljednjim tonovima kantilene tog melankoličnog monologa, Titov je glas promijenio sjaj i njegove svijetloplave oči golubinje prelile su se ocalnim, tamnomodrim metalnim preljevom i potamnjele kao tinta. Dobroćudna, mekana igra usana ustitrala je do prkosne, tvrde, kao od kamena klesane oštre crte, i u onom pogledu, u onom glasu, javio se nekakav neodređen i sugestivan izraz pun bola i nemira.
– Kumrovec hrče, bog ga blagoslovio, pak dokle će kod nas sve da hrče, zapitao se Tito bijesno, gotovo nervozno, s onim violentnim akcentom s kojim se u našem jeziku skidaju s neba sva božanstva višeg i nižeg reda.
– Mi stojimo pred novim svjetskim ratom, i ako nas ne bude spasila naša vlastita pamet, ne će nas spasiti ništa! I to je ono što bi trebalo objasniti i Kumrovcu i Kupincu, i glupim našim čaršijama od Ljubljane do Beograda! Ne padaju pečeni golubovi s neba!
Ime Titovo postalo je danas dramatski simbol pokoljenja svih naših naroda otkada se piše historija krvlju i mesom naših rodova. U brodolomu, koji je od svih naših brodoloma bio najbeznadniji, pojavio se on s lenjinskom buktinjom u mraku, i njegov put od Kumrovca i od Jajca do Beograda i do Zagreba put je našeg naroda da bi od srednjovjekovnog, zaostalog čovjeka postao građaninom budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom civilizacijom pod svaku cijenu.
To je naša historijska volja koja se objavljivala u mnogobrojnim naporima kroz vjekove, i ako se može tako reći, to je volja za preobraženjem i oslobođenjem u višim društvenim oblicima.
Tito, to je uspravan, smion stav pred velikim i stranim silama čitavoga svijeta, na temelju iskustva iz Prvog i Drugog svjetskog rata i teške političke podzemne borbe koja je trajala decenijama i stajala bezbrojno mnogo žrtava. Tito, to je slavoluk između mrklih i krvavih zidina naše srednjovjekovne prošlosti i put do civilizacije koja neće više da bude robovanje tuđim bankama, tuđim neistinama i predrasudama.
To je karteča koja se kroz dim i maglu naše zaostalosti probila kao usijan znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti.
radio gornji grad 
