Kuham kad sam tužna. Što sam tužnija, hrana je bolja. Kad sam najudaljenija od sebe, zakuham hljeb. Dok ga mijesim, mislim na sve što se ne može popraviti. I onda čekam da naraste. Jedino što mi ide je čekanje. Kad se peče, miris me drži budnom. Na trenutak me podsjeti da još uvijek imam nos. I srce, možda. Hljeb uvijek dam nekome. Jer ne mogu ga zadržati. Depresija je glad koja traži smisao, ali ne nalazi ga u sebi. Dajući, uzimam, i u tom jednom trenutku postajem potrebna. Sreli smo se poslije dvadeset i pet godina. Skoro da ga nisam prepoznala. Osijedio je, stanjio se, koža na rukama ispucala, sa prvim staračkim flekama. Birala sam jabuke, on je birao narandže. U njegovim rukama izgledale su kao staklena vuna. – Kako si, Naida?, rekao je.

Podigla sam pogled. Trebalo mi je da ga prepoznam. Njegove oči, glas, vraćali su slike. Nasmijala sam se.

– Dobro sam, rekla sam. – I ovaj dan privest ce se svom kraju.

Te večeri poslao mi je poruku. Pisao je da me prati sve ove godine. Svakog dana otvara Facebook da vidi jesam li nešto objavila. “Samo ti me podsjećaš na to kakav sam bio,“ napisao je.

Začas, bila sam polaskana. Jer on je bio taj koji je otišao. “Gdje ti je žena?“ napisala sam mu.

Nije odgovorio. Sutradan sam umijesila novi hljeb. Tukla sam tijesto šakama, kašikama, kao da pokušavam iz njega istjerati tišinu.

Kad je naraslo i kad sam ga ispekla, odnijela sam ga komšinici.

– Zašto mi daješ hljeb?, pitala je.

Slegnula sam ramenima.

– Nemam pojma. Valjda da ga ne pojedem sama.

Onda sam se vratila kući. Prozor je bio otvoren. Kiša je počela. U sobi je mirisalo na kvasac i zemlju. I bio je to dobar dan. Onako, za zaboraviti.