.

”Borbe za oslobođenje Zagreba vodila je 28. udarna slavonska divizija, proslavivši tako dvogodišnjicu svoga osnutka. Divizija je 5. svibnja osvojila Petrinju a tada nastavila prema Zagrebu. Borbe su se vodile kod Lekenika, Turopolja i Kravarskog. Uz pomoć tenkova, razbijena je obrambena linija ustaša ispred Zagreba. Partizanske su se jedinice odmarale na liniji Mraclin — Uče — Kravarsko. Došlo je ponovo do borbe u Mraclinu, jer se grupa ustaša i Nijemaca probila do Velike Gorice. Preciznom vatrom artiljerijske brigade i borbom prsa u prsa ustaše su se morali povući u Veliku Goricu koju su partizani oslobodili u noći 7. na 8. svibnja.

Stjepan Cerjan, Trnjanin, sjeća se tih borbi ovim rije­čima: »Ujutro 8. maja jedinice naše divizije, potpomog­nute tenkovima i artiljerijskom vatrom počele su pro­bijati put prema Zagrebu. Bilo je to zaista pravo pro­bijanje, kroz gomile vojski svih mogućih vrsta. Domo­brani, ustaše, Nijemci, grupice četnika, sve se to iz­miješalo. Negdje nam je pružen otpor, negdje su nam se sklanjali s puta i sakrivali po jarcima, barama i šikarama, a najčešće bježali put velikih mostova, koji su preko Save vodili u Zagreb. Još jednom pokušali su ustaše tenkovima da nas odbace od Zagreba, kako bi omogućili izvlačenje jedinica i kako bi dobili vre­mena za rušenje mostova. Trebalo je raditi brzo i energično. Prvo što je naredio komandant divizije bilo je da se snažnom artiljerijskom vatrom parali­zira rad neprijateljskih tenkova. Zatim se svim ar­tiljerijskim oružjima tukla cesta u pravcu Zagreba, kako bi se otjeralo sve što bi smetalo brzom nastupa­nju naših tenkova. S tenkovima pošla je 21. brigada. S njom se nalazio komandant divizije narodni heroj Radojica Nenezić. Cesta je predstavljala strašnu sliku. Na njoj su i lijevo i desno ležala izmrcvarena tjelesa životinja i ljudi, razbijena kola i automobili, napuštani i uništeni dijelovi artiljerijskog oružja. Sve je to bilo djelo naših artiljeraca. Cestom su nastupali tenkovi, a lijevo i desno od ceste širio se naš streljački stroj. Desno krilo približavalo se Otoku kraj sela Bundeka gdje je bio odašiljač Radio-slanice Zagreb. Kapetan Jure Devčić sa 4 do 5 partizana odvojio se iz streljačkog stroja. Potrčali su prema slanici, iznenada upali i osvojili je. Netko od osoblja stanice ukopčao je aparat, kapetan Jure Devčić govorio je preko mi­krofona:

— U ovom momentu preko Savskog mosta prelaze jedinice Narodnooslobodilačke vojske u Zagreb. Gra­đani grada Zagreba, dočekatje dostojno svoje oslo odioce!

Kod Velike Mlake iz sela Hrašće opet nas je dočekala žestoka vatra, ali na nju kao da se nije nitko osvrtao. Ni jedan od boraca nije ni glavu sagnuo, a kamo li da je legao. Desno od nas već smo nazirali Zagreb, a ravno ispred nas veliki luk novog mosta, našeg prvog cilja. Među borcima nije se moglo čuti ništa drugo nego samo:

— Naprijed! Naprijed!

Sve je to smelo ustaše. Partizani su posjedali na tenkove. Tenkovi načičkani partizanima, jurili su u Zagreb. Za nekoliko minuta prvi tenk prešao je most iza njega drugi i treći. Ustašama nije uspjelo minirali most. Zadatak je bio izvršen. Odmah iza tenkova sti­gao je drugi balaljon koji se prebacio preko mosta i zauzeo položaj lijevo i desno od njih. Među prvima koji su bili na mostu bio je komandant divizije R. Nenezić i komandant brigade Blaž Majstorović ‘Šubara’.

8. svibnja u 11 sati i 45 minuta mnogi građani Zagreba prvi puta ugledali su one koje su tako željno očekivali. Tenkovi, puni partizana, ulazili su bez otpora u Za­greb. Iz kuća na Savskoj cesti, izlazili su građani, grlili borce, nudili ih cigaretama, pićem, hranom i voćem. Iz grada trčali su građani ususret. Zaustavljali su bor­ce i pitali za braću, muževe, očeve, sinove, sestre i kćeri. Masa naroda povećala se. Tenkovi su polako prolazili kroz špalir razdraganih građana, obasipani darovima, pitanjima, poklicima.

Dok su borce 2. i 3. balaljona 21. brigade pozdravljali građani grada Zagreba I. balaljon 21, 17-a i Brdska brigada još su do kasno poslije podne vodili borbe sa razbijenim dijelovim a ustaških jedinica, koje su na­stojale da se probiju prem a Zagrebu ili dalje na Za­pad, desnom obalom Save prema Samoboru. 390 mrtvih, oko 400 ranjenih i 390 zarobljenih nepri­jateljskih vojnika, dakle u jednom danu skoro 1200, sa ogromnom količinom raznog ratnog materijala bila je bilansa naših borbi loga dana. Bio je to naš dopri­nos u borbi za konačno oslobođenje zemlje, a napose grada Zagreba. Bio je to ujedno najljepši način proslavljan ja druge godišnjice 28-e Udarne Slavonske divizije.«

Tim sjećanjima Stjepana Cerjana, reproduciranim 1951. na Radio-Zagrebu u povodu deselogodišnjice ustanka naroda Jugoslavije, nije potreban komentar. Slavonka divizija — sastavljena dobrim dijelom i od Zagrepčana, pa i Trnjana, kao što pokazuje slučaj Cerjana, oslobodila je borbom Zagreb s južne strane. Stoga bi se i Savski most trebalo da zove »Most oslobođenja«, kao što se most izgrađen 1959. zove »Most slobode«, jer se na tom mjestu nalazila skela kojom su Zagrep­čani odlazili u partizanske jedinice i na oslobođeni teritorij za vrijeme rata.

Pripreme za oslobođenje Zagreba počinju teći od polovice 1944. godine. Niakon što su NOO-i u kolovozu 1944. pretvoreni u odbore JNOF-a, oni su uza sve one zadatke koje su ranije obavljali NOO-i, imali i zadatak da priprem za slobođenje Zagreba uz najmanja razaranja. Povjerjivim kanalima oslobodioci Zagreba saznali su za mjesta na kojim a bi neprijatelj mogao pružiti otpor, imali su točne podatke o radu svake tvornice, pa je i oslobodenje Zagreba teklo gotovo planski.”

Iz “Zagrebačka općina Trnje u radničkom i komunističkom pokretu i socijalističkoj revoluciji”, Zagreb, 1981.

Priredio Tomislav Medak