
Marketing u crkvi
Pre koju godinu, naleteh na knjigu “Marketing u crkvi”.
Pisao je neki ekonomista, kako biti menadžer u crkvenim pitanjima, kako opstati na tržištu i stvoriti i privući što više vernika.
O svemu piše, samo ne i o Bogu.
O svemu piše, samo ne i o crkvenim pitanjima.
Vidi se da ga ne zanima vera, nego prodaja vere,
Gde je vernik neka vrsta potrošača duhovnog sadržaja,
u kome treba da se stvori potreba za dolascima
i za učestvovanje u svemu tome, na više nivoa.
Knjigu, naravno, nije pisalo crkveno lice, ali se obraćalo licima iz crkve,
dajući im praktične savete u komunikaciji,
kako, na primer, podstaći vernika da finansira crkvenu stvar,
posebno je akcenat stavljen na imućne ljude u teškim stanjima,
od kojih je, osim države i donacija, najveća dobit.
I naravno, tu je i analiza, kako životno pretvoriti u crkveno.
Snage, slabosti, prilike, pretnje.
Gde je sve što se dešava u životu čoveka, mogućnost okretanja ka crkvi.
Na jednom mestu jasno piše: upakovati duhovnost kao iskustvo.
Na primer, brendirani suveniri – ikone, brojanice, majice sa duhovnim porukama.
A posebno obratiti pažnju na ciljne grupe – stariji, bolesni, usamljeni, mladi u potrazi za smislom.
Tzv. emocionalni marketing, gde se koristi tuga i gubitak, u zamenu za smisao.
Uz ono – Bog sve vidi, Bog sve prašta.
Ili ako je neko nesiguran, ide pitanje – kada ste poslednji put bili u crkvi? –
Ne koristi se direktno reč manipulacija, već “preobražaj”.
Čovek koji je pisao tretira crkvu kao preduzeće, sa ogromnom ponudom,
i sada treba napraviti most između toga i običnih ljudi,
kako bi ih bilo što više.
O svemu se piše kao strategiji, gde je sveštenik neka vrsta “life coach”-a.
Vernik – neka vrsta klijenta, a proizvoda ima raznih, pa ko šta voli.
Kao da je Bog aplikacija,
kao da je sveštenik prodajni agent,
kao da je manastir diskoteka, odakle može da ide “lajv” preko Fejsa i Instagrama.
Broj duša u crkvi – kao broj korisnika na platformi.
Broj sveštenika – kao broj zaposlenih u lancu.
Brend mora da se održi.
Piše i o uniformama sveštenika kao vrsti brenda, koja treba da ih izdvoji od svih,
nešto nalik na rok zvezde, sa mantilima, u crnom.
Savetuje se da sveštena lica otvore profile na društvenim mrežama,
gde se, nalik “influenserima”, bore za naklonost publike, svojom pričom i načinima,
uz prezentacije sadržaja na raznim mestima i ostalo – na primer, u školama ili na javnom servisu – kako bi se proširilo tržište.
Ili u crkvenim prodavnicama, gde je ogromna ponuda svega.
U delu o “storytelling” (pričanje priča), savetuje se da se koriste priče iz života svetaca kako bi se stvarale emocionalne veze sa vernicima,
gde su sveštenici kao političari ili glumci, koji prave svoje predstave za vernike,
i direktna su veza.
Uz to, naravno, ide i paket ponuda i cenovnik – krštenje, kumstvo, svadba, sahrana, slave i ostalo.
Kao i u svim drugim oblastima, gde se jasno predstavljaju usluge koje se nude, bez ikakve zadrške,
uz što više nostalgije i idealizovanja prošlosti – kako su to naši preci radili.
Uz to ide otvaranje crkvenih prodavnica, radio i TV emisija,
ili personalizovane molitve za porodicu – uz donaciju.
Knjiga je tako napisana, gde se vidiš, samo ne vidiš Boga, ili bilo šta slično,
nego kako funkcioniše preduzeće prebačeno u crkveni okvir.
Pominju se, na primer, VIP mesta u crkvi za donatore – da na mestima gde se sedi budu uklesana njihova imena, i da to ostane zauvek.
Ili molitva za danas – post koji skuplja lajkove.
Bukvalno za svako godište, ili zanimanje, da se napravi grupa gde će da se povezuju ljudi –
na primer, programi za trudnice, razvedene, penzionere,
gde se prave mini zajednice na osnovu njihovih interesovanja, gde je crkva osnova.
Ništa me to ne bi začudilo da je pisano u crkvenim okvirima, međutim, marketing se toliko proširio da se o tome piše tako otvoreno, kao da se to podrazumeva,
gde je i vođenje crkve nauka, i ne koriste se isti termini kao i za vernike,
nego kao kada vodiš fudbalski klub – jednu priču pričaš navijačima,
a drugu zaposlenima,
gde je profit podjednako bitan, ako ne i najvažniji, a ne samo ljubav prema klubu i ostalo.
To boli – što misliš da je sve prirodno i spontano,
a ne vešto organizovana priča, gde je i najmanji detalj isplaniran do detalja,
i ništa nije slučajno.
Kako to nazvati – božiji računovodstveni servis, preduzetnički Duh Sveti, kako god,
sve u svemu,
jedino crkva ne plaća porez, ali redovno naplaćuje svoje usluge.
Za sve je uveden porez – vodu, struju, šta god.
Jedino je Boga nemoguće oporezovati.
Možda je zato i najuspešnija firma u poslednja dva milenijuma.
A Isus Hrist, i slični posvećenici, koji nisu imali veze sa onim što je sada, samo iskorišćeni, njihova žrtva, zarad nečijeg bogaćenja.
Kada bi se vratio izvorni Hrist, 99% toga bi nestalo,
ostao bi samo Čovek.