(Barbara Spinelli, La stampa – 29.03.2025)

Novinarka i publistkinja Barbara Spinelli (1946) nedavno je iznova objavila svoj intervju sa velikom francuskom književnicom Marguerite Yourcenar (1903-1987), nastao 1986 povodom objavljivanja na italijanskom prvog toma svih njenih djela

Prije susreta sa Marguerite Yourcenar, spisateljicom rođenom u Briselu prije osamdeset tri godine, pitala sam se o ključu za približavanje velikoj i neuhvatljivoj Starici, te kako naći nit koja se magično provlači kroz njena djela. Autorki Hadrijanovih memoara se ne sviđa kad se stvaralac miješa sa svojim likovima i kada se na tom spajanju pojavljuju sveobuhvatne interpretacije. “Pri detaljnijem uvidu – imam samo neko ograničeno interesovanje o sebi”, rekla je jednom prilikom. “Imam utisak da sam instrument kroz koji su prošle struje, vibracije, i da nisam drugo do smrvljeni kristal”.

Budući da veliki dio njenih djela sada izlazi u Italiji, kojim otvara kolajnu Bompianijevih klasika, željela sam pokušati. Mora postojati igra ogledala, kružno putovanje između cara Hadrijana koji se penje na Etnu da vidi zoru i alhemičara-filozofa Zenona koji u Orijentalnim pričama bira trenutak vlastite smrti. A među njima je i slikar lutalica Wang-Fo, koji je u toj zbirci osuđen na smrt jer je naslikao pejzaže koji su previše varljivi i konačno se spasava ulaskom u svoju najsavršeniju sliku.

Naš sastanak-intervju počinje rizičnim pitanjem: “Čini mi se – osmjelih se – da su vaši najveći likovi (Hadrijan, Zenon) prije svega putnici. Da je, sve u svemu, ključ u putovanju. Ili griješim?”

Marguerite Yourcenar mi se smiješi, ima ljepotu koju bore daju kada se nagomilaju i držanje kao da je izvan vremena. U malom salonu Ritza, u kojem me je primila, na Place Vendôme, možda se ne osjeća ugodno, ona koja već decenijama živi na jednom ostrvcu u Maineu, Mount Desert Island. Ali mali salon već mi se čini prožet njenom aurom, to je njen prolazni dom ali blizak osobi koja je mnogo lutala Evropom i Orijentom. Onda mi se smiješi i nježno mi savjetuje skitnje bez mnogo nemira: “Nema potrebe za ključevima”, šapuće mi, “sva vrata su otvorena – samo ih treba prepoznati. Međutim, istina je da je putovanje fundamentalno ljudsko iskustvo. Hadrijanova i Zenonova veličina je u njihovom biti sveprisutan, a mješanac. Svako putovanje je čin saznanja. Takođe u jednoj sobi ili u nekom zatvoru”.

U izvjesnom smislu, to je takođe inicijacijski obred, uvod u samospoznaju.

“Inicijacija? Ne vjerujem u inicijacije. Bića polako počinju shvatati, ali ne postoji neki opštevažeći ritual. Inicijacija je samodisciplina, a da biste uspjeli, morate sve više i više patiti, eksperimentisati, učiti, sve više i više razmišljati. Ovo je savjet koji se već može dati desetogodišnjem djetetu”.

Međutim, vi dajete veliki prostor religijskoj dimenziji tog čina saznanja.

“Zavisi od toga šta podrazumijevate pod religijom i koju religiju. Ako pod religijom podrazumijevate čovjekovo zanimanje za ono što ga nadilazi, ono što ne zna, tome pridajem ogromnu važnost. Ako mi umjesto toga govorite o određenoj religiji za koju se treba vezati, onda ne. Ta važnost je nula. Što se mene tiče, rekla bih da imam nekoliko religija istovremeno, baš kao što imam i nekoliko domovina. To je, završno, razlog mog osjećanja da ne pripadam niti jednoj od njih. Sve one sadrže neke duboke ljudske istine, čak i ako ih neke sadrže više od drugih”.

Koje posebno?

“Postoje dosadne religije i ljepše religije. Uzmimo mistično iskustvo, prema kojem sve one teže. Kada nemaju tu napetost, religije nisu drugo do društveni fenomeni i imaju u sebi upravo nešto dosadno”.

Ne mislite da poezija ima nešto zajedničko sa religijskim iskustvom? Grčke pjesme koje ste preveli, na primjer?

Naravno da postoji veza. Poezija je kontakt, sastanak. Ali ne samo poezija. U svim ljudskim iskustvima ova veza postoji. Ljudi to ne znaju i zato su nesrećni. Čak je i objed jedno religijsko iskustvo, ima značenje učešća. Vođenje ljubavi je religijsko iskustvo, kao i hodanje po travi ili asfaltu. Ne zaboravite da riječ religija znači “povezati”, sudjelovati. Uvezuje se jedna knjiga, i “vezuje” se sa zemljom, ili sa životinjama”.

Znam da jako volite životinje. Sve životinje. Postoji li neka koju više volite od drugih, koja je više mitska nego druge?

“Divlja životinja koja me najviše dira vjerovatno je slon, jer slonovi su inteligentni, imaju moć pamćenja i zadivljujući osjećaj za praktičnost, divno brane svoje mlade i prekrasni su. Posjeduju mekoću zemlje, na koju podsjećaju i svojom bojom. Priznajem da sam u jednom trenutku poželjela kupiti slona. Potom sam shvatila koliko bi to bilo teško. Svi bi dolazili da ga vide u mom vrtu, to ne bi funkcionisalo. Tako sam se odlučila za psa”.

Slonovi takođe imaju sposobnost predosjećanja vlastite smrti i pripreme za nju u samoći.

“Istina je da je to tajni šarm slonova. Ali moram vam reći da poznajem izvjestan broj pasa koji imaju taj isti predosjećaj i isti način ponašanja”.

Vratimo se na putovanja, na vaše putovanje prema porijeklu naše civilizacije. Najveći utisak mi je ostavila obala na koju, na kraju, pristaje Yourcenar hodočasnica. Obala na kojoj se grčki Zapad susreće sa Istokom, hrišćanstvo sa budizmom i šintoizmom.

“One se susreću takođe sa civilizacijama koje jedva poznajemo. Hetitsku, na primjer, tek počinjemo otkrivati. A skandinavska je možda mnogo starija nego što mislimo. Konačno, zapamtite da je put razumijevanja našeg porijekla vrlo kratak. Ne prelazi više od 15.000 godina, što je vrlo malo u vremenu”.

Ostaje originalnost vašeg pogleda na evropsku kulturu. Ideja, na primjer, da je Schopenhauer prvi filozof koji je promišljao svijet na način budista, te da je Hadrijan veliki jer pripada i Zapadu i Istoku.

“Ne poznajem Schopenhauera više od drugih filozofa, ali je istina da su preko njega, sredinom 19. stoljeća, na Zapad stigli prvi uvidi u misao Istoka. O Budinoj misli u prvom planu, jer od svih religija budizam je najbliži filozofiji. To je jedna od rijetkih religija koja gleda svijetu u lice, a da ge ne izmišlja. Završno, to je oblik protestantizma: to je protestantizam hinduizma. Buda, koji je bio hinduistički princ, borio se protiv obreda i tumačenja koja su previše mitska za hinduizam i vratio čovjeka spoznaji o sebi, o svijetu kakva jeste. ‘Braćo, budite svjetiljka koja obasjava sebe’, govorio je. Uprkos tome, rituali su postali neophodni, čak i u budizmu. Ali su u Budino vrijeme gušili hinduističku misao. To je pomalo slično onome što se dogodilo s katolicizmom kad je se pojavila reformacija.

A onda slijedi putovanje kroz historiju. Hadrijanovo, između ostalih.

Moram reći da je Hadrijan jedan od rijetkih rimskih careva koji mi se čine inteligentnim. Cezar takođe, ali kao državnik. NIje imao filozofsku inteligenciju. Hadrijan je bio čovjek koji je nekako bio odvojen od konvencija svog vremena. Istovremeno, njegova politička ambicija bila je gigantska: imao je ambiciju da vlada svijetom. U stvari, njegov lutajući poziv mnogo je značio. Bio je Grk i zaljubljenik o orijentalne orfičke mitove, a rodom iz Španije. Kada je stigao u Rim, ljudi su se rugali njegovom iberijskom naglasku. Ukratko, bio je čovjek više kultura. Marko Aurelije je takođe filozof, ali ne i kosmopilita. Bio je isključivo pod uticajem Grčke, kao što su uostalom bili i svi u Rimu. Možda je zbog toga njegova misao mračnija, manje odvojena od Hadrijanove. Mijenjajući epohe, i Zenon je filozof na presijecanju brojnih kultura, čovjek u ravnoteži između srednjeg vijeka i renesanse. Fascniraju me takvi trenuci historije”.

Motiv smrti često se javlja u vašim knjigama. Priprema za smrt.

“Ako se ne otvrdne naspram života, smrt stiže sama od sebe. Prihvata se kao dio života. Smrt nije cilj. Ona nas prati od djetinjstva. Postoji i mogućnost odlučivanja o času vlastite smrti, i zato me Mišima privlači. To je plementiost neuspjeha, kako piše orijentalista Ivan Morris. O orijentalnoj kulturi, kakva je japanska, ovo plemenito prihvatanje smrti je jače nego u Evropi. Ali slava neuspjeha je univerzalna. Poraz je Napoleona učinio mitskom figurom, a ne njegove pobjede”.

Govori se o smrti poezije, romana. Šta vi mislite?

“Pjesnici su ubili poeziju jer su prestali pisati poeziju i počeli pisati nerzazumljivu prozu. Čak su i romani danas često loši. Mislim da se nalazimo u potpunoj krizi civilizacije. Prije svega, postoji kod pisca sklonost, vrlo opasna, da govori o sebi, da se bavi niskokvalitetnom introspekcijom. A onda svijet nije više onaj Balsacov, s jasnim društvenim hijerarhijama i očiglednim likovima poput škrca Goriota. Današnje društvo je uniformnije, dosadnije. Nedostaju tipovi. A piscima nedostaje osjećaj da je njihova profesija skromna. Da je potrebno ispravljati, prepisivati, prevoditi sa strogošću, bacati beskoristan papir. S istom pedantnošću zanatlija”.

Gospođo Yourcenar, još jedno pitanje. Koja su četiri Budina pravila koja su vas pratila u životu, a koja dosad niste željeli otkriti?

“Odgovoriću vam. Prvo pravilo: Kakvo god bilo savršenstvo, pokušaću ga dostići. Drugo: koliko god brojne bile loše strasti, pokušaću ih pobijediti. Treće: koliko god učenje bilo zamorno, nastaviću učiti. Četvrto: koliko god bezbrojni milioni bića lutali beskrajem triju svjetova (svijeta duha, tijela, materij), radiću na njihovom spasavanju. Drugim riječima, Buda nas uči paradoksu. Iznad svega, poetski budizam, onaj jednostavniji: u Hinaja budizmu Buda napušta svijet nakon ispunjenja svoje misije. U složenijem, odnosno u Mahajana budizmu, Buda ostaje sve dok dok postoji samo jedna osoba koju treba spasiti. Nada stoga dolazi i odlazi. Imamo dugo vrijeme pred sobom. Milione godina”.

Preveo sa italijanskog: Božidar Stanišić