Njezina je prisutnost na sceni bila očaravajuća: inteligentna, osebujnog baršunastog glasa, zagonetne ljepote i duboke intelektualne znatiželje, Ana Karić je postala simbol zlatnog doba Dramskog programa Televizije Zagreb. Antologijske uloge je ostvarila u filmu “Slučajni život” Ante Peterlića i Berkovićevom “Putovanju na mjesto nesreće” u čijim je kadrovima zauvijek ostala stopljena sa zagrebačkim vedutama, ulicama, kafićima. Posvuda gdje je putovala, bila je ikona svog Zagreba. Sve do zadnjeg dana, pogleda ogrnutog velikim tamnim naočalama, prolazila je na potezu od Vlaške, preko Trga, Ilicom, Frankopanskom do Savske i ITD-a gdje je radila s mladim redateljima. Zadnjh godina, voljela je kratka druženja u Maloj kavani i uvijek privlačila zadivljene poglede. Prije tri godine poslao sam prijedlog da grad Zagreb ulicu ili trg nazove njenim imenom. Dosad se još nije dogodilo.

Prvi dio Anine kazališne karijere vezan je uz najzagrebačkiji “Teatar u gostima” Relje Bašića, s kojim je obišla cijelu Jugoslaviju. Posljednjih dvadeset godina bila je zaštitni znak eksperimentalnog Teatra &TD, s čjim je predstavama gostovala diljem svijeta. Bila je muza Jelčića i Nataše Rajković, Frljića i Božića. U našem Mini teatru glumila je u predstavama “Schnewittchen after party”, “Marš – Visoka pesem”, “Kvartet” gdje joj je Robi bio partner, i “Jaz, po katerem se lahko imenuje Ljubljana”. Otvorila je Mini monologom iz Jeana Geneta, a njoj u čast salon nosi njezino ime, a u njemu su njezine slike, fotelje i radni stol. Bila je velik uzor mladim glumicama i glumcima, prenoseći, na svoj diskretan, a autoritativan način pedagogiju prof. Habuneka, i velikana Ive Serdara kojeg je neizmjerno poštovala.

Ana je bila proglašena glumicom stoljeća u Hrvatskoj, a njezina predanost, elegancija i umjetnička znatiželja ostat će kao inspiracija generacijama. Njezina smrt 2014. godine ostavila je duboku osobnu prazninu. Nismo nikad uradili naše Krleže i Shakespeare, mislili smo da imamo još mnogo vremena. Ali nisu ni Cvetajeva, Pasolini, Heiner Müller, Robert Walser, a ni Seneka bogami, za baciti. Jednostavno smo gutali što smo tog trenutka voljeli. Ostajemo osiromašeni odlaskom prijatelja. Za savjete, za vrijeme koje su nam posvećivali, za fizičku ljepotu koju su nam darivali. Moj kazališni put bez Ane sigurno je drugačiji od onog kakav je mogao biti. Ali danas slavimo dan kad se rodila. Na prvoj je fotografiji s Radkom Poličem. Govore ljubavne stihove Tomaža Šalamuna. Ona, durasovski zaljubljena u muškarca koji pripada drugom. Na licu joj je mirnoća, ljepota razumijevanja svog ljubavnika i onda kad joj kaže da je voli, ali me može biti njen. Na jednoj drugoj slici pored nje leži Tom Gotovac. Lice mu vidimo kao siluetu koja je promatra, uspavanu u bijelim plahtama. Postoje dodirne točke u njihovoj umjetnosti. Performans i sublimna gluma našli su se skupa u svojim veličanstvenim predstavnicima.