Treba mi da se zaljubim. Ali ne ono ‘vidjećemo, polako, nek raste pa šta bude’. Ne. Treba mi da padnem. Da se strmoglavim, bez padobrana, bez osiguranja, bez ičije ruke koja me drži za lakat i šapuće ‘pazi da se ne povrijediš’. Treba mi da uđem u taj ambis zla vlastitim izborom. Da znam sve posljedice, i da ipak idem. Jer jedino tada, kada sve izgleda kao poraz, ja osjećam da sam pobjedila. Kad sam zaljubljena, ja sam najbolja verzija sebe. Tad lako ustajem iz kreveta, ne smeta mi ni kiša ni gužva, ni duga kolona ispred, ni ljudi koji su nadrndani u pola šest. Tad puštam pješake mimo semafora, puštam vozila da se uključe i kad zmija iza mene nervozno negoduje. Puštam ljude na kasi, iako imam manje artikala od njih. Puštam, jer imam osjećaj viška. Viška vremena, iako kasnim. Viška pažnje, iako sam umorna. Viška blagosti, iako me sve boli. Kad sam zaljubljena, sve se u meni prelijeva, kao da srce pronađe česmu koju niko više ne pokušava zatvoriti. Dajem ne da bih dobila nazad već zato što ne mogu drugačije. Ali sada, nemam u koga, ni u šta. Ne znam kako se neke žene ponovo zaljube. U svog muža. U svoju baštu. U svoju djecu, u svoju kuću. Neke stvari se toliko naviknu na tebe da prestanu biti uzbudljive. A meni treba čudo. Ne neko koje pada s neba, nego ono koje izraste iz nečega što sam zaboravila zalijevati. Ono čudo koje me zaboli zato što me podsjeti da sam živa.

Treba mi da se zaljubim, i ne mora to biti u osobu. Može biti u stazu kroz šumu koja me podsjeti na djetinjstvo. U svjetlo koje pada na kuhinjski stol. U stari kaput koji miriše na opalo lišće crnog jasena. Samo neka me obori s nogu. Neka me sruši. Jer kad te nešto poremeti, kad ti zareže kožu znaš da nisi mrtva. Još uvijek si budna. Još uvijek možeš voljeti i to je jedina stvar koja vrijedi.