Prije godinu dana umro je Luko Paljetak. Pjesnik, romanopisac, pisac za djecu, dramatičar i esjist. Zadnji put kad sam prebrojavao (za potrebe jedne promocije) samo prva izdanja njegovih autorskih knjiga, bilo ih je šezdesetak. A preveo je još bar stotinjak knjiga.

Poliglot, erudit, doživio je veliku slavu, brojna priznanja, pa i akademičku počast.

Ali nije mu uvijek bilo lako. U mladosti njegove pjesme, izrazito emotivne i blagorječive, često u formi vezanog stiha, nerijetko su bile ironizirane od pjesničke i kritičarske struke kao demodirane. Ali publika ga je voljela. I rado slušala, jer sjajno je recitirao.

Devedesetih je imao problema u Dubrovniku, jer su ga optuživali zbog napuštanja Grada u razdoblju opsade.

Tih godina sam se s njim družio, nije mu bilo lako. Kao glavni urednik Naklade Konzor objavio sam devedesetih niz njegovih autorskih i prijevodnih knjiga.

Dvijetisućitih njegov se status bitno izmijenio; prije svega, trendovi u poeziji bitno su se promijenili: Paljetkova ispovjednost i vezani stih pod utjecajem postmodermizma dobili su na cijeni, a i ratna mu je epizoda zaboravljena. Paljetak i u rodnom gradu stječe kultni status.

Ja sam, pak, dvijetisućitih u ediciji “V.V. bira za vas” objavio dva njegova glavna romana: Skroviti vrt (fikcionalni dnevnik Cvijete Zuzorić) i dvosveščani Marin, roman o Držiću. Oba romana genijalno rekonstruiraju život i kulturu u renesansnom Dubrovniku.

Mogao bih puno pričati o tim godinama druženja i suradnje. Nije uvijek bilo lako, bio je Luko izuzetan erudit i veliki meštar od riječi, ali i hirovit, kapriciozan, tašt, djetinjast, lako ga je bilo razljutiti.

Ali, nećemo sada o tome.

Partija je veliki pisac. Adio, Maestro