(nadahnuto pjesmama Tina Ujevića)

.

Sve bi trebalo promatrati neodijeljeno. Da muškarac je žena je Bog je dijete je Bog. Svi da smo međusobni, da tvoja riječ je moja kuća, a moj krevet tvoj san. Kiša da nas gleda ljudskim okom, kroz njega se spusti na dno prsa. Da dubi špilju do ponornog mora, novog neba razmotanog nad dječjim snom.

Sebe promatrati neodijeljenog. Da ustaješ poput stabla, ljuštiš se kao grana pod vjetrom koji je ogoljuje za bolje lišće. Da čuješ ženu kao da si žena, a svoje muške oči utiskuješ u njezin rasporen rubac.

Trebalo bi se sjetiti da snijeg pada u svakom od nas. Zamete sve što u nama nije snijeg. Da nas čuva kao životinju što toplo diše pred bjelinom koja ju je oslijepila za nesreću. Da staza bude duga, bijela i spasonosna za pogled koji se nikad ne odjeljuje od gledanog.