.

.

.

Stari dobri Vofgang fon Gete je bio zaokupljen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Smatrao je da nacionalna književnost nema više puno toga za reći jer kako kaza „počinje epoha svjetske literature i svako mora doprinositi razvoju toga razdoblja“. Govorio je da treba poznavati perzijskog pjesnika i mudraca Hafiza da bismo bolje razumjeli španskog pisca Kalderona. „O meni sve ovisi a ja visim o tankoj niti“, veli Sokrat te nastavi: „Pa i ovo naše pismo ima u sebi nešto čudnovato i u tome ono zaista liči na slikarstvo: ta i proizvodi slikarske umetnosti stoje pred nama kao da su živi, ali ako ih nešto upitaš, oni sasvim dostojanstveno ćute. Isti je slučaj i kod slova: čovek bi pomislio da govore kao da nešto razumeju, a ako ih upitaš da shvatiš nešto od onoga što se govori, svagda kazuju jedno te isto. A potom: kad je jedanput napisana, svaka reč tumara ovamo i onamo isto tako k onima koji je ne razumeju kao i onima kojima nije namenjena, pa se ne zna s kime treba govoriti, a s kime ne“…

Platon je ovdje usporedio riječi, odnosno jezik i slikarstvo. Ali slijedeći taj trag mogla bi se napraviti usporedba između riječi i tona (muzičkog tona). Riječ bi u tom slučaju nalikovala imploziji, ona uvlači u sebe kao crna rupa, dok je ton eksplozija, njegovi talasi se šire prostorom prema vani. Naravno, te pojmove ne možemo odvajati, jer je sam svemir zasnovan na igri između implozije i eksplozije. Kada se širi, on stvara, a kada se sužava, on povlači za sobom i uništava, kako bi se sveo na atom iz kojeg se ponovo preporađa. U umjetnosti je taj atom ton ili riječ. On je osnovna jedinica, koja vještom rukom umjetnika može da kreira jedan sasvim zaokružen svijet, pravi univerzum. Muzički ton, također, prima u sebe boje, emocije, misli, ali ih na jedan čudnovat način rastavlja i prevodi, na principu razgovora između onoga što je nepromjenljivo i onoga što se mijenja. Baš kao jezik, koji u znaku ima ekvivalent svemu što gradi čovjekov svijet, tako isto taj svijet mora da pronađe svoje ekvivalente u tonovima. Tek kad ta veza bude uspostavljena, kada svih šest čula posreduje prema nečemu što se samo sluša, i poveže se ukupni svijet koji je opažan u skladu s protokom vremena, tek tada u carstvu tonova uskrsava univerzum, koji živi u formi zvuka, i koji se kao takav uvijek može putem notnih oznaka rekonstruirati i obnoviti. Međutim, važno je naglasiti da tonovi ne žive isključivo od zvuka, kao ni slikarstvo od boje, jer prevode u zakonitosti svoje stvarnosti ono što im izvorno ne pripada. Dakle, imaju sposobnost integriranja i asimilacije, koja je imanentna imploziji. Baš onako kao riječ, koja po svojoj prirodi prima u sebe, preko glasnih žica obrće svoju energiju od „unutra“ prema „vani“. Tako da riječ itekako koristi potencijale svoje zvučnosti, što je jedno od sredstava da riječ „tumara ovamo i onamo“ – kako je to napisao Platon. Ton je u stanju da prevodi snježnu bjelinu i zaleđeno vrijeme, kao i jarko crvenu svjetlost u augustu. Emocije su nekad povezane sa osjećajem bola, i premda jezik jako mnogo obrađuje traumatsko iskustvo, kad boli, muzika je mnogo adekvatniji medijum tog stanja, jer jezik tada pokazuje svoje manjkavosti i djeluje zbunjujuće.. Ponekad riječi zanijeme, ali muzika preuzima tada upravljačko kormilo. Između jezika i muzike postoji jedna pukotina, koja proizvodi vječito trenje, ali oni udruženi pale iskru života koja budi nadu. Stoga među njima postoji jedan savez još od samog rođenja tih umjetnosti. Muzika ipak nije svemoguća. Problem nastaje onda kad ljudi od muzike očekuju da ima smisla, dok istovremeno prihvataju da ga život nema.

.