Moros, glavni junak knjige Kintsugi, odmah na početku objašnjava o čemu ćemo čitati. Usto, kako knjiga nosi naslov prema japanskom umijeću lijepljenja keramičkih krhotina zlatom, bit će to, dakako, ne o krhotinama keramike, već onima iz života glavnog junaka. Njih će pak lijepiti doktorica Magda u psihijatrijskoj bolnici. Okvir pripovijedanja postavljen je tako da svako poglavlje ima dva dijela; u prvom tretira neki događaj, a u dodatku pratimo zapise o interakciji glavnog junaka i psihoterapeutice, odnosno njegovo sudjelovanje u grupnim seansama. Moros je ratni dopisnik i pratimo njegova kretanja kroz recentne ratove, s težištem na Ukrajini, ponešto i u Pojasu Gaze, uz neke dodatne usputne doživljaje. Dobro je što također, na samom početku, predstavlja svoj svjetonazor, tako da je svaki/svaka pažljivija čitatelj/čitateljica odmah lišena mogućnosti eventualnog razočaranja, jednostavno stoga što je prethodno jasno upozorena. Odlučno će postaviti svoju ljudsku poziciju prema svijetu i onome što se u njemu odvija pa će reći da se „ne ispričava nikome što je rođen kao muško, ne stidi se postojanja robovlasništva s čime nije imao niti ima ikakve veze jer je Mađar”. Reći će nadalje, „Ja sam faca koja fotka dok netko nasmrt iskrvari pred njom, a pritom razmišlja kako bi mu bilo krajnje vrijeme da nešto pojede”.Budući da je Jaszberenyi radio kao fotoreporter i izvještavao o ratovima na Bliskom istoku, veoma je vjerojatno da se radi o autobiografskom romanu. Tome u prilog govori i to da autor prema glavnom junaku romana nema nikakvu distancu. U tom bismo smislu mogli zaključiti da su misli i pogledi koji su netom opisani i oni, do kojih ćemo u tekstu tek doći, Jaszberenyijev svjetonazor.

I tako, odmah na početku, imamo problem razumijevanja što nam autor, to jest, njegov glavni lik poručuje? Pa se tako redom pitamo koji bi uopće bio motiv tako rezolutnog odbijanja isprike što je rođen kao muško? Tom kratkom rečenicom s tim u vezi sve počinje i prestaje, čitatelj naime ne dobiva informaciju tko to od njega traži, zbog čega bi se i kome uopće trebao ispričavati…, ne zna se što nam je htio saopćiti, pa ostaje nagađanje. Potom, činjenica da je rođen kao Mađar abolira ga od stida nad postojanjem robovlasništva. U veoma jednostavnom „prijevodu” to znači da je za Morosa činjenica pripadanja nekom etnicitetu nadređena univerzalnoj ljudskosti, u ovom slučaju simboličkom preuzimanju odgovornosti za zločine porobljavanja ljudi. Svakako, neugodna je to implikacija za nekog tko s druge strane, tijekom pripovijedanja, nastoji sebe prikazati kao urbanog tipa, kozmopolita. I napokon, stav „face koja fotka dok netko nasmrt iskrvari” i razmišlja o tome kako je gladan još će i osebujno objasniti riječima „ne mogu pomoći ni nikoga spašavati. Nisam zato tamo.” Nema, dakle, u njega dileme, između mogućnosti makar i pokušaja spasa nečijeg života i fotografiranja. Koju rečenicu kasnije će sve to razriješiti i sam objasniti „Moji su problemi uvijek praktične prirode a nikad moralne.”

Dakle, imamo pred sobom roman o jednom moralnom idiotu, što samo po sebi uopće ne bi bio problem (ako mogu serijski ubojice, škrtice, luđaci i propalice razne, zašto ne i moralni idiot), čak bi moglo biti jako zanimljivo štivo, kao što je, recimo, izvanredno zanimljiv Moosbrugger, lik iz Musilovog romana Čovjek bez svojstava. Nevolje s romanom nastaju onda kad se pokaže da

Jaszberenyiju pri pisanju, pri oblikovanju priče i njenog junaka, moralni idiotizam i nije problem. Naprotiv, Jaszberenyi se divi svom liku (ili samom sebi, pod pretpostavkom da je roman autobiografski), njegov Moros je cool, „faca”, putuje od ratišta do ratišta, obilazi rovove jednako kao i bordele, hotele, barove i najčešće je naslonjen na šankove, prelazi čak i jednu pustinju, prođe i kroz ludnicu, k svemu se još pomalo i drogira, taman toliko da ne strada, a opet mu dobro dođe kao dodatak glamoura cool face.

Čitamo, dakle, isprva o Ukrajini, i u tim dijelovima ne nalazimo ništa drugo niti drugačijim stilom napisano od onog što svakodnevno čitamo u medijima, ili u izvještajima humanitarnih organizacija koje prikupljaju svjedočanstva žrtava, i što je već samo po sebi mučno i tragično. Nema tu ničega nepoznatog, nepredvidivog, nečega što bismo trebali čitati s onim prvim autentičnim interesom, osjećajem novoga, bez obzira na sadržaj koji nam već može biti poznat.

Naime, nikada u književnosti nije problem u priči, njezinu osnovnom sadržaju, nema takve koja ne bi mogla biti „prevedena” u uzbudljiv, osobit i za čitatelje jedinstven osjećaj i/ili spoznaju pod pretpostavkom literarne vještine. Ono što ovdje ponešto prelazi taj faktografski okvir novinskog izvještavanja u namjeri kakve-takve literarizacije vezano je uz glavni lik i njegove doživljaje i opaske, a tu počinje onaj „cool” dodatak. U tom smislu je i opremanje junaka statusnim simbolima kojima mu se priskrbljuje društveni opis. Tako, primjerice, svaki odjeljak dobiva moto, pa tu imamo naslove pjesama Nicka Cavea, Rosie and the Originals, Marilyna Mansona… i tako redom; čini se ipak da je tome jedina svrha da čitatelj/čitateljica dobiju na znanje kakvu to muziku sluša junak romana, a to onda određuje njegov društveni status. Nevolja je međutim što te reference sadržajem stoje veoma labavo ili ni u kakvoj vezi s tekstom kojem su moto.

Uglavnom, čitajući krećemo se kroz gomilu klišeja o ratu, ratovanjima, ratnicima, pratimo tvrde momke na fronti, koji će, ako ne poginu, otići u bordel „domoljubnim kurvama”, rugat će se jednom suborcu koji ne gleda porniće, reći će mu da je peder. Muška povezanost, kojoj je uvijek negdje nadohvat još i boca viskija. Iscurit će tu (osobito u posljednjoj priči romana) i nešto antisemitizma, pa će nečija supruga „djelovati previše židovski”, nakon čega slijedi rečenica „Židovkama su pičkice za koji stupanj ipak vrelije”.

Prikazi žena, točnije, odnosa glavnog junaka prema njima traži malo više pozornosti. I glede toga temeljni stav je također izražen na početku romana, pa čitamo tvrdu mačo rečenicu upućenu vlastitoj supruzi. Kaže: „Supruga se udala za mene svjesna značenja onoga što sam joj najavio da neka ne računa s time kako ću ja ovaj svijet napustiti na bolničkoj postelji kao krezubi starac. (citat je točan) Glavnina se mojeg aktivnog života odvijala na mjestima gdje vlada agresija, a tako će nekako i svršiti. Uslijedit će neki novi rat iz kojeg se ja jednostavno neću vratiti živ.” Nadalje, taj se stav razrađuje pa čitamo kako će „radije u neki domovinski rat i izlagati se snažnom granatiranju, nego se sažalijevati na terasama malih ugostiteljskih obrta … kontemplirajući o tome je li on muško ili žensko…”

Glede ovog posljednjeg, već smo prije uočili neku vrstu, nazovimo to, muške nelagode, i potrebu junaka romana da se čvrsto uglavi u svoju muškost (jer kako već prije reče, ne ispričava se zbog toga što je muško). I na neke druge nelagode nailazimo u junaka knjige, pa će tako, nenamjerno i dapače, s puno patetike, isplivati i duboke frustracije, reći će na jednom mjestu: „htio bih radije biti tamo gdje se događa povijest, nego na nekoj provincijskoj katedri fantazirati o umijeću dočaravanja nasilja.” Povijest se, dakle, za junaka romana događa samo na mjestima gdje se kolje i umire, gdje su tvrdi momci i gdje se ne fantazira…; usput ne može (niti pokušava) sakriti antiintelektualizam i frustraciju. To ga sve, međutim, ne priječi da potom sam, govoreći o ratnicima koje susreće u Ukrajini, nastavi nesputano fantazirati o slavi i junaštvu, patetično se vinuvši sve do homerskih vremena: „Jebeni su to junačine do jednoga, junaci antičkih romana iz drevnih vremena.”

Agresija kao centralno mjesto života, rat, junaštvo, želja da sudjeluje u povijesti, uključujući i adolescentske snove o tome kako treba umrijeti mlad, svakako, hrpa klišeja kao nosivo određenje osobe. Da je Klaus Theweleit imao prilike čitati ovu knjigu, vjerujemo da bi dobila mjesto makar u fus-noti njegove znamenite studije Muške fantazije. U knjizi o kojoj pišemo, žena je opisana kao blijeda skica, dobra, u osnovi neprisutna supruga (jedva jednom spomenuta, i to ne zbog nje same, već da bi se i tom prilikom reklo nešto o glavnom junaku, to jest, samom sebi); ili, kad se žene spominje skupno, onda su one bolesne, izopačene, objekti u oba slučaja. Supruga statira dok je s drugima odnos sveden na puku seksualnost, često i brutalnu.

Rekli smo, dakle, muške fantazije: neodoljivost – svaku ženu koja ti se sviđa odvest ćeš u krevet i svaka će biti seksualno zadovoljena. Tako nam junak romana pripovijeda o svojoj ljubavi iz djetinjstva, naravno tada seksualno nekonzumiranoj, koja ga, međutim, kao odrasla osoba pronalazi i spremno mu ulazi u krevet. Tu spada i priča u kojoj jednoj psihoterapeutkinji na sesiji, na njezino pitanje o čemu razmišlja, kaže da „razmišlja o tome kako će pojebati jednu psihijatricu na njezinu radnom stolu”. Pogađate što se desilo?, fantazije su ionako mjesto ostvarenja svega onoga što, najčešće u tamnim zakutcima mašte, priželjkujemo. Ona ga poziva na grupni seks (ona i više muškaraca koji se smjenjuju), a naša će junačina „utjerati joj ga straga dok je povlači za kosu”. Dakle, još jedna od seksualnih fantazija, ona o moći – to jest, nadmoći muškarca i bespomoćnosti žene. Clara, psihijatrica, prikazana kao „tip žene koja želi otpustiti sve skrupule i maknuti svaku kontrolu. Željela je da je se troši, ali da to bude i grubo.” I dakako u skladu s jeftinom pornografskom imaginacijom naratora, ona pasivno leži dok se muškarci redaju, čak, štoviše, „želi to zavezanih očiju” i slično. Prava je to oda vlastitoj banalnosti, ispunjenoj macho fantazmima preuzetima valjda iz pornografskih časopisa, kako bi popunili njegovu vlastitu prazninu. Objašnjenje pak zbog čega je Clara takva, zbog čega tako postupa ispalo je, od autora vjerojatno neplanirano, urnebesno smiješno. Petparačka ideja o psihologiji blaženo neukog lika koji, naime, takvo ponašanje pripisuje Clarinoj naklonosti jednoj pacijentici koju liječi nakon pokušaja samoubojstva. Po izlasku iz bolnice ova to i učini, pa je to školovanu, treniranu, psihijatricu dovelo do sloma.

I to bi bilo ukratko o romanu, no ne i sve o njegovim nevoljama. Defile mačo kulture, nesputanog seksizma, samozadovoljnog lika s, rekli bismo, pokrupnim narcističkim poremećajem; čitamo o tome na jednom mjestu kako lik zdvaja što je morao postati pisac, a mogao je postati „fantastičan slikar”. Podsjeća na onog znamenitog s četvrtastim brkom, za kojeg bi (građanima svijeta) bilo bolje da je i sam postao pa makar i loš slikar, a ne nešto drugo, što nije znao raditi, ali je znao upropastiti.

Na kraju se pitamo nešto u osnovi nelogično, to jest, gdje je tu autor? Bio to uglavnom autobiografski rad ili uglavnom fikcija, nigdje ne naziremo autorski stav, nekakvu makar i najdiskretniju vodilju, neku osobnost koja će se oprijeti ili barem izmicati opisanim klišejima. Nazivalo se takvo pisanje „proza u trapericama”, ili čak zgodnije kao „proza sa šanka” (sintagma nije moja), jer sve izgleda kao bilješke razgovora likova kojima situacija bivanja za šankom dopušta da pričaju u kratkim rečenicama, nepovezano i najčešće samo u naznakama, bez objašnjenja, da uvode nove sadržaje ne dovršivši započete, da meandriraju, izmišljaju, predstave se u boljem, pa i najboljem svjetlu, pa i onda kad govore o porazima, da budu face bez osnova i bez kredita. Da budu cool i kad ništa ne znaju, ali imaju mišljenje. I sve to, sa svim tim, bio bi vjerujemo dobar roman, možda i odličan, da ima autora koji će ga svojim umijećem i znanjem pretvoriti u literaturu. Ovako, od autora napušteni, ostavljeni da se sami gombaju, likovi i događaji plutaju prilično dosadnim stranicama knjige, jer ničega tu nema što prosječno obrazovan čitatelj/čitateljica ne zna. Bilo bi jeftinije da te slobodno lebdeće dijelove, sirovinu za knjigu, skupi i složi umjetna inteligencija. Proizvod se uglavnom ne bi razlikovao od knjige o kojoj smo ovdje pisali, ali barem bismo bili načisto da to naprosto nije literatura.