Kupio sam jučer špil karata, svako bi ga domaćinstvo trebalo imati.

Uostalom, karte koštaju manje od štruce kruha, ali bit će da potražnja za njima nije velika, trafikantica ih je dugo tražila po nekim kartonskim kutijama.

Triestine? Upitala me.

Da, molio bih, po mogućnosti marke Modiano.

Dobio sam Piatnik i bio sretan.

U svom sam stanu, kasnije, stari ofucani špil uz ceremoniju bacio u smeće. U posljednje sam vrijeme neprestano pobjeđivao svog zamišljenog protivnika. Karte su, naime, bile toliko izlizane da sam skoro svaku poznao, to prilično pomaže kod peške.Takva mi je igra, unatoč čarima pobjede, postala dosadna.

Da bih poništio svoju prednost i izjednačio nam šanse kupio sam novi špil.

Ulaganje u objektivnost uvijek je dobra investicija.

Novi se špil otvara isto kao cigarete.

Onu crvenu nit je teško odvojiti od celofana i shvaćam da je to tvorničko jamstvo kako tu unutra nije nitko ništa muljao.

Žena mi kaže da igram sam sa sobom, ona ne vidi s druge strane stola mog protivnika kao što ga ja jasno vidim.

Velik je i moćan, oličenje svih nepravdi na svijetu.

Pobijedim li ga, dužan mi je ispuniti jednu želju.

Odlučiti što poželjeti težak je i odgovoran posao.

Moramo dobro paziti kakva je to želja, mnogi su se nakon njenog ispunjenja pokajali. Strah me miješati se u nebeska posla pa se zadovoljavam onim prizemnim, sitnim, hoće li mi, na primjer, ubrzo kapnuti kakva lova, ili pak, želi li izdavač objaviti moju knjigu.

Prethodni je rival, onaj kojeg smo sahranili sa starim špilom, bio dosljedan u samo jednom smjeru. On bi, naime, redovito održao svoju riječ onda kad bih ja izgubio, ali kod moje pobjede često ju je znao pogaziti.

Ovaj će novi valjda biti pošteniji i ispunjavati više toga.

Međutim, iskustvo mi govori da s njima nikad ne znaš.

Možda zato svoj poraz prepoznam odmah, ali pobjeda me još uvijek može lako obmanuti, lažno mi se predstavi i ja joj povjerujem.