Nenad Obradović: Marguerite Yourcenar ili književnost otkrivanja svjetova

Neprekidno otkrivanje svetova – to je ono presudno što nam nudi čitanje. Bez predanog čitanja, nema dobrog i dubokog pisanja. To znači da se svakom novom knjigom koju čitamo otkrivaju novi pogledi, novi stvaralački svetovi, jedan bezgranični univerzum koji nas štiti od surove stvarnosti. Nije preterano – čitanje i pisanje mi pomaže da preživim. Evo već mesecima razmišljam da pišem esej o knjizi Anna, Soror (Svjetlost, Sarajevo, prevela Jovana Barić-Jeremić) koju sam otkrio slučajno, a koja me pomerila iz temelja. Upravo svet nadolazeće reči, iščekivanje toga da se reč knjige izlije iz mog bića, čini me živim i stvaralačkim bićem. Marguerite Yourcenar povodom ove svoje knjige, u pogovoru piše da je prvi put sa ovim romanom “okusila vrhunsku povlasticu pisca – mogućnost da potpuno iščezne u svojim ličnostima ili da ih pusti da ovladaju njime”. Ipak je teško pisati o onom što nas ostavi bez teksta, jer u svakom takvom pokušaju pisanja ima nešto od nasrtaja na tekst koji, nakon čitanja, želimo da sačuvamo u čistom, izvornom savršenstvu.
Čitanje je rez. Pustolovina. Možda neka vrsta molitve. Anna, soror je knjiga nezalaznih svetova u kojima reči tinjaju, polako i gotovo nevidljivo, poput varnica tik pred rasplamsani požar. Čežnja je lice ljubavi i maska života. Miguel i Ana su svetovi nepomirljivi, dva simbola. U njima se odvija drama epskih razmera. Dani prolaze bez većih potresa, u ičekivanju i čežnju. Napeti su kao strune, na ivici plača. Yourcenar ovom knjigom dodiruje najintimnije biće čovekovo. Kako svedoči u pogovoru ovo je “mladalačko djelo, ali od onih koja svom autoru ostaju bitna i draga do kraja života”. Presudno delo snažnog emotivnog kolorita, napisano u proleće 1925, tokom kratkog boravka u Napulju donosi nam melanholično obličje nezagasive čežnje, jedan rez, pukotinu, “talasanje svojstveno životu”.