2024. je godina, negdje u kasnu jesen, dakle novembar ili decembar. Sjedim u vrlo poznatoj gradskoj pečenjarnici čevapčića (i pljeskavica) „u somunu“. Gastronomija prvog stupnja: može se naručiti „sa“ ili „bez“ – luka. Također, može se naručiti „pet“ ili „deset“ (čevapčića), te „za ovdje“ ili „za van“. Vrhunac luksuza je „s kajmakom“. U slučaj da je „za ovdje“- a osobito ako u slučaju gastronomske raskoši s kajmakom – dobiju se i nož i vilica te omanji tanjur.

„Za ovdje“ podrazumijeva da svaka pečenjarnica-somunara – novohrvatski „brza hrana“ (!) – u Republici Hrvatskoj u prostoriji ima i jedan ili dva pulta, gdje se stoječki naručeno može pojesti, stoječki kako se pred šankom iza kojeg se pečenjarica ili pečenjar peče i čekalo. U servis pečenjarnica spada da se uz vrući razrezani „somun“ s u njega stavljenim vrućim mesom i komadima luka dobije i jedna minimalistička servijeta. Razlog je jer je sve masno, raspada se, klizi. Luk i čevapčići se na svaki pritisak zubima ili nožem razmile na sve strane, u šaku, po malom tanjuru, pokraj, a o masnoći koja ostaje na usnama i bradi da ne govorimo. Pojesti „somun“ prije svega znači poslije imati jako masne usne, prste, bradu i respective brkove. Zato je servijeta više nego nužna. Ali, ona je redovito vrlo minimalistička, tako nepojmljivo tanka i spretno izrezana da se standardna čini velika poput plahte i debela kao jastuk. Ova minimalistička potrebna je već kod prvog zalogaja masnog kruha, masnog mesa i zamašćenog luka, da se sve skupa ne počne cijediti niz bradu. Već tada, na samom početku obroka, tnašni papir se pretvara u masnu gvaljicu koja time postaje neupotrebljiva odnosno i sama postaje dio toplog masno-skliskog aranžmana. Jer, i komadi narezanog luka su skliski: kako zbog uronjenosti u toplu masnoću, tako i po svojoj prirodi. Luk, naime, ima svježi okus, ali je i po sebi vlažno-sklizak. Domaćica i domaćin znaju: kad se reže, osobito onaj stari, zna se zbog skliskosti razletjeti po cijeloj kuhinji. Riječ je specifično hrvatskom fenomenu, točnije luku u Republici Hrvatskoj, dok se luk se u susjednoj državi Bosni i Hercegovini ponaša sasvim drugačije. U Sarajevu na primjer, narezani luk u/ili pokraj vrućeg „somuna“ i vrućih čevapčića ne skače ni ne sklizi okolo, a i dade se fino nakosati. Zato je u BiH čovjek u post-somunskom stanju znatno manje mastan i može samopouzdano kročiti ulicom. Pače dodirivati dijelove odjeće! Što je u Hrvatskoj nemoguće, zbog prirodnih osobina ovdašnjeg luka: glede odjeće, nakon čevapčića u „somunu“ u našoj zemlji najprikladnije bi bilo odmah svratiti u prvu kemijsku čistionicu. Kako je to je pak nemoguće – još uvijek djelomičnom krivnjom hrvatskog lukaI – preporučljivo je sa sobom, privatno, imati i nekoliko vlažnih, alkoholnih maramica (alkohol razgrađuje mast) koje se u drogerijama dobiju hermetično upakirane u aluminijsku foliju. Pomoću njih se, naime, može diskretno obaviti ono što se zove lična higijena poslije, a potrošene vlažne krpice potom na ulici baciti u prvi koš za smeće. Na ulici, dakako. Jer bi u toploj, po pečenju mirisnoj somunarnici prolom oštrog antiseptičnog mirisa pokvario domaću atmosferu. Jedino aseptično u hrvatskoj somunarnici je frižider sa staklenim vratima, strano tijelo par excellence, unutra osvijetljen s nanizanim konzervama gaziranih pića u koloru: taj svjetleći uspravni blok kao da je ateriran iz svemira, djeluje nekako američki, kao nekoć kromirani juke-boxovi mjesto žive glazbe.

Zašto su ti boksovi tu, i u najzagubljenijoj pečenjarnici, nejasno je, a nekad, ah nekad, pjenušali su se malinovci, soda voda, musoliniji, prave limunade i zlatna boza. Ali, to je valjda danas verboten. Jedi prstima, zasvinji pult, ali pij iz konzerve koja jasno i glasno napravi plop, pa tiho i samo tebi, šššš, ma, ssss.

No, vratimo se na početak jer ja uopće nismo u nekoj maloj toploj pečenjarnici „s nogu“ ili „za van“, već u razvijenom gastronomskom etablismanu, pače centralnom gradskom, koji se zove „Kod Mede“. Poznatom poput Arene ili Rive. Tipičan prekinuti razgovor u Puli glasi: ‘Bili smo na čevapčićima…’ – ‘Kod Mede?’.

Razvijeni etablisman konkretno: stolovi na otvorenom, plastični baldahini, sakriveni, ozidani roštilj kao dio bloka u kojem su toaltete, dakle s krovom: skoro restoran, ali nije.

I moja pustoš novembra. Već je noć, došao sam po dva „somuna“. Sjedam Kod Mede na stolac uz prvog u nizu napuštenih stolova. Prilazi mi uljudan konobar (30), i ja velim: Dva po deset za van, jedan s kajmakom a drugi s malo više luka. – Neka pričekam petnaest minuta. Budem li nešto popio dok čekam? – Jednu pivu, molim. – Hajnekenstelaožujskobavarijakarlovačko? – Ja: Svejedno. Hajde karlovačko.

Dolje u ostakljenom bunkeru pali se svijetlo, kreće pečenje, hrvatski „termička obrada“. Tokom čega apatična djelatnica u bijelom odsutno gleda pred sebe. Rutina. Konobar pak donosi flašu i čašu hodajući kao kroz praznu crkvu. Velim, Pa stvarno nema nikoga, a subota je navečer. – Nemaju ljudi novaca, mi zaradimo samo kad dođu turisti, a kad odu, držimo otvoreno tek tako. Gubimo. Par gostiju dnevno, često ni to.

Nastavljam čekati. Izgubio sam se u mislima, buljim u žardinjere sjedeći kao redovnik u usnulom samostanu. Kad sam skoro zaspao, iz dubine prostora stiže konobar. Evo, gospodine, malo je potrajalo. Sve je unutra. Dvadeset i četiri eura i pedeset, zaračunata je i najlonkesa.

Hodam mračnim pločnikom sam kao Orson Welles u Trećem čovjeku. Da se okrenem, iza mene u noći nestajala usamljena reklama „Grill“, „Kod Mede“. No ne okrećem se. Imam sto metara do stana, a najlonkesa je topla. Nastojim s njome ne lamatati da se ne ohladi. Melankolija: Imam somun, nemam za restoran. Nismo dovoljno zaradili u sezoni.

Popis grešaka i manje poznatih riječi

Boza. Vrsta pića, nepoznata u Hrvatskoj

Čevapčić. Pogrešno. Već sam kompjuter me je višekratno upozorio da krivo pišem riječ. Paradoks: hrvatski državni digitalni jezikoispravljač skoro uvijek se drži Vuka Karadžića, a sad u ovom slučaju pak ja: Po načelu Pišem kako govorim. No, Quod licet Iovi, non licet bovi. Hrvoispravljač po Vuku, a ja drumom.

Decembar. 12. mjesec po redu (zadnji u godini)

Djeltanica. Eufemizam za radnica

Flaša. Boca

Kajmak. Vrsta sira.

Luk. Crni luk

Musolini. Vrsta pića slatkastog okusa, ako je s jednim s

Najlonkesa. Možda se piše odvojeno najlon kesa, ali po Vuku pišem kako čujem.

Nakosati. Nasjeckati

Novembar. 11. mjesec po redu

Par excellence. Parekselans

Pečenjarnica. Zastarjelo, pečenjara

„Sa“. Pogrešno za s (njem. mit, lat. -que)

Servijeta. Salveta

Sezona. Misli se turistička

Soda voda. Lučbeni spoj H2O u tekućem stanju s tlačenim zrakom

Somun. Tendenciozno stavljen u navodne znakove od strane autora. Alternativno značenje v. rječnik stranih riječi

Stoječki. Pogrešno, regionalizam sj.-zap. Hrv.

Turisti. Misli se na inozemne

Okolo. Regionalizam, ispravno: uokolo, unaokolo, oko

Orson Welles. Orson Vels, gl., red.; ovdje iron. aluz.: Kod Mede – Kod Orsona (medvjeda, lat. ursus)