Tekst koji slijedi nije primjeren za osobe mlađe od 12 godina. (opaska autora)

Nesretna sam, Bože, Andrija, toliko sam nesretna! – Marija Radić

Uvod u individualnu interaktivnu prijateljsku psihoterapiju

Iako je ovaj mali buket, nazvat ću ga tako, prozne bugenvilije, kako mu ambiciozno, pa čak i pretenciozno, tepam u trenucima patološke bistrine, mjestimice nevjerojatan, zbilo se tako da je moguć i, zapravo, realističan do teškog bola, ali često i do ushita s okusom pite od jabuka prožete mirisom cimeta. Ne znam jesu li i ostali ljudi osjetili takav ushit, ali Marija i ja jesmo, i to mnogo puta. Volimo se smijati. Raduje me Marijin smijeh, a o njenom tihom diskretno erotičnom Mona Lisa-osmijehu da i ne govorim, pa ju tu i tamo nasmijem do kikota ili hihota svojim igrama riječi, jer znam da u njima iznimno uživa, a još ih više cijeni otkad je čitala Wittgensteina koji u jednom svom djelu tematizira ”jezične igre”. Marija mi ponekad uzvraća urnebesnim finesama bračkoga govora, najviše onog iz Supetra gdje je i rođena. Tako sam joj, nakon još jednog ushita, rekao da ako iz riječi ”ushit” izbacimo slovo ”u” dobijemo englesku riječ ”shit”. I tako, oh, Marijo, intelekta puna, u osnovnoj školi zadivio sam cijeli razred svojim čudnim stihom ”šit do šita – kremšnita”. To s fonetskim pisanjem engleske riječi je posebno uzbudljivo, jer postoje dva značenja jedne riječi. Tako moj tata Franjo, za prijatelje iz inozemstva Frenki, obično kad malo popije, a to je najčešće za vrijeme nedjeljnog ručka, s veseljem izgovora tu privlačnu riječ, ali s drugačijim značenjem pa, koristeći pritom, što uvijek naglasi, ”kvartovsku spiku”, kaže: ”Dok je bilo Tita, bilo je i šita.” Kad sam mu jednom napomenuo da iako više nema Tita, ipak ima šita, i to koliko god hoćeš, samo je rekao: ”Daj, šuti, ti, mali Andre, dok govori tvoj padre! Osim toga uopće nisi shvatio da je ovo s Titom i šitom isključivo zbog rime, a ne zbog stvarnoga stanja koje ja znam stoput bolje od tebe jer se desetljećima borim protiv narkomanije, dok istovremeno primjerice onaniju na internetu toleriram i smatram da nije kazneno djelo.” Tad bi se javila mama Ana. ”Ma, daj, Franjo, ta ručak je! Ne moramo baš sad o tome. Uostalom, frajeru, nisi ni riječ rekao sviđa li ti se moj današnji fiš-paprikaš.” ”Ana, volim te sa svih strana, ali zar ti nisam već više od tisuću puta rekao da ti kao Slavonka radiš najbolji fiš u Hrvatskoj?! Nego, ljudi moji, evo opet još jedne riječi s dva značenja u prijevodu. Na engleskom se riba kaže ”fish”, a ta riječ, ”riba”, u srpskom slengu znači ”djevojka”, ali, što je isto tako zanimljivo, i ”žensko spolovilo”. ”Sve je OK, Ana. Vidim da se pomalo mrštiš pa sad, ovoga časa, prekidam s jezičnim dosjetkama, jer sam popio već četiri čaše iločkog traminca, te stvarno ne bi imalo smisla nastaviti u još žešćem ritmu.”

Prije za mene značajnog ponedjeljka krajem lipnja, kad sam oko četiri popodne prvi put u životu osjetio zabrinutost zbog svog nikad narušenog izvrsnog duševnog zdravlja (čak niti u dobi vrlo turbulentnog puberteta niti za vrijeme nedavnih obiteljskih tragedija) i zatim otišao na psihoterapeutski pregled uglednom liječniku dr. Ivanu Križu, psihijatru koji je nakon 12 i pol godina rada u jednoj zagrebačkoj bolnici otvorio privatnu psihoterapijsku ordinaciju u centru grada, evo nekoliko riječi o lijepom, ali jednim dijelom i tragičnom periodu koji smo proživjeli Marija Radić, moja neobična ”ljubavno-literarna družica” i ja, njen ”ljubavno-literaran drug.” (Tako smo se oboje nazvali za vrijeme strasne diskusije o romanu Braća Karamazovi u kojoj je Marija tvrdila da bi taj roman bio još bolji da je ”barem mrvicu artificijelniji”). Zovem se Andrija Zuban. Jedinac sam iz dobrostojeće zagrebačke obitelji. Nakon osnovne škole i klasične gimnazije, upisao sam sociologiju na Filozofskom fakultetu. Slijedi priča o ”dva ista dana”, priča o koincidenciji ili sinkroniji, ne znam točno, ali čini mi se da je riječ o sinkroniji. Naime istoga dana sociologiju je upisala i Marija Radić, lijepa i inteligentna djevojka iz poljoprivredne obitelji, radišne i također dobrostojeće, u Supetru na otoku Braču (majka Tonka, domaćica, otac Jure, maslinar i vinogradar te dvije sestre blizanke, Maja i Rina, četiri godine mlađe od Marije). Marija i ja smo se zaljubili tog istog upisnog dana, i otada smo nerazdvojni. Ljubav se još pojačala kad se ispostavilo da istom strašću volimo književnost, čitanje knjiga, čitanje uopće. Godine studija prolazile su kao intenzivan san svaki dan. Studirali smo marljivo i redovito polagali ispite. Mariju je više zanimala sociologija religije, a mene više sociologija kulture, iako se ta dva područja nužno prožimaju. Za vrijeme ljetne stanke odlazili bismo kod nje u Supetar na ljetovanje. Njene su sestre rekle da sam ”baš cool momak”; svidjelo im se to što se uopće ne pravim važan zbog toga što studiram i zbog toga što nosim poderane traperice te vozim ”full cool” auto. Marijina obitelj, osobito majka Tonka i otac Jure, prihvatila me s radošću i, slutim, s nadom da ću postati njihov zet. Osjećao sam se kao dio obitelji. Nakon završene prve godine studija, za vrijeme našeg prvog ljetovanja, šećući s dragom Marijom supetarskom rivom, svaki čas bacajući pogled na moju Dalmatinku bujne kovrčave crne kose, lijepu crnku u bijeloj haljini, misleći: ”Pa zar je to, hej, čovječe, stvarno moja djevojka!”, osjećao sam se kao u sedmom nebu raja. Pa i bio sam u raju, i to, hej, u prvom redu, zar nisam?! I tako šećući s Marijom, svojom ljubavno-literarnom družicom, držeći ju zaljubljeno za toplu ruku, prvi put ugledao sam zaprepašten ”moju” bugenviliju i odmah se zaljubio u nju. Pomislio sam: ”Ona je snažna toksična ljepota. Nju treba gledati u malim homeopatskim dozama.” U dnu supetarske uvale, u blizini mora, bugenvilija se kao alpinistica-penjačica uspela na cijelu jednu kuću od podnožja uvis šest ili sedam metara i obgrlila ju svojim cvjetovima. Zadivljen sam zaustavio šetnju i bez riječi promatrao raskošnu ljepotu te brazilske biljke. Neko smo vrijeme nas dvoje šutjeli. Marija je shvatila da mi treba mir dok gledam tu ljepotu. Kad sam malo došao k sebi, Marija mi je, rekavši da ima mnogo tih biljaka na Braču i uopće na svim dalmatinskim otocima, objasnila sve ono osnovno o bugenviliji, pa i to da cvate od travnja pa sve do studenog. (Možda sam za svojih ljetovanja na moru već vidio bugenviliju, ali, zaigran mladenačkim nestašnim ljetnim radostima, nisam obratio pažnju na nju.) Tada još nisam znao da ću jednog ljetnog dana uvesti ritual jutarnje psihoterapijske meditacije fenomenološkog tipa upravo uz ”moju” supetarsku bugenviliju, poznatu kao globalnu ljepoticu svijeta, dakle i Mediterana.

Da, ali trebao se dogoditi i taj ”drugi isti dan”, ovoga puta istodobno tragičan i za Mariju i za mene. Nas dvoje diplomirali smo u istom mjesecu i nakon slavlja u društvu mojih roditelja, praćenog zdravicama neizbježnog iločkog traminca, odvezli se mojim autom u čuven grad Supetar, sad čuveni i po tome što je u njemu rođena moja Marija. Jesen, zima, proljeće, krasota mira i tišine bez ljetne turističke gužve kakva je uobičajena u toj popularnoj destinaciji. Ozračje ljubavi. Dragi Marijini roditelji i njene sestre možda su mislili da ćemo se Marija i ja uskoro zaručiti ili čak vjenčati. Maja i Rina, mlade gimnazijalke od jeseni nadalje, šalile su se govoreći da izgledamo ”smotano” baš kao pravi zaljubljen par prije vjenčanja. Uskoro je tu idilu prekinuo ”drugi isti dan”. Sve ovo što slijedi dogodilo se istoga dana, zapravo istoga jutra u petak 26. svibnja, posve neočekivano i brutalno. Prvi događaj dana zbio se u 9 sati i 20 minuta. Barba Jure, kako sam ga već neko vrijeme odmila zvao, poslije doručka spremao se na trajekt za Split gdje je trebao kupiti neki alat za svoj OPG. Tonka ga je ispratila do kombija. Ulazeći u auto, Jure nam je veselo mahnuo, penjući se na sjedište. U tome trenutku, kad je već trebao sjesti za upravljač, Jure se iznenada stropoštao pored auta. Nije se uopće micao. Odmah smo pozvali Hitnu pomoć, koja je stigla za tri minute. Nažalost, konstatirana je smrt. Nije bilo potrebe za ”zlatnim satom”. Infarkt je bio sudbinski temeljit, definitivan. Jure je bio potpuno mrtav. Šokirana obitelj, ja također. (Pomislio sam: ”prijevremena smrt”, jer je Jure u trenutku smrti imao nešto više od 48 godina.) Šjora Tonka je pomahnitala od bola, vrištala i naricala, susjedi su se počeli šutke okupljati ispred kuće Radićevih. Zagrlio sam Tonku, Mariju i dvije sestre. Sve se počelo zbivati onako kako nalaže uobičajen postupak u slučaju nečije smrti. Naša lica u nevjerici i očaju, u šoku. Shrvani smo sjeli na terasu. a Tonka je, zapomažući i dalje, sva u suzama donijela čašice i bocu rakije travarice. Doista nam je trebalo nešto što će nas barem malo smiriti. Ja sam natočio piće. Svi smo ispili, čak i dvije mlađe sestre koje još nikad nisu pile rakiju. Šutjeli smo. Pušio sam kao manijak cigaretu za cigaretom, vrteći u znojnoj ruci mobitel. U 10 sati i 19 minuta zazvonio je moj mobitel. Prožeo me strah. U mislima zla slutnja. Igor, bratić. Stisnuo sam tipku. Glas Igora na rubu plača. ”Andrija, čovječe dragi, odmah dođi u Zagreb! Odmah kreni! Ana i Franjo su mrtvi. Tvoji su roditelji poginuli u teškoj saobraćajnoj nesreći. Na njihov Audi naletio je frontalno kamion na Savskoj cesti u blizini Studentskog centra i zdrobio ga gotovo do neprepoznatljivosti. Dobro je da je Franji prilikom sudara ispao mobitel na cestu, pa me nazvala policija, jer u imeniku mobitela piše ”Igor, nećak”. Nekoliko minuta nakon tragedije su nazvali. Andrija, odmah dođi u Zagreb! Ti znaš gdje su svi dokumenti, znaš sve što je potrebno.” Iako na Igora, alkoholičara, ni na što nisam mogao računati, kao ni na sestričnu Ivanu koja je bila u svojem svijetu radne nesposobnosti, ipak sam mu strogim glasom rekao da ostane na mjestu nesreće, da odmah krećem i da me obavještava o svakoj, pa i najmanjoj, promjeni te o svemu što se zbiva dok ne stignem u Zagreb. Drhtavom rukom stavio sam mobitel u džep traperica i popio još jednu čašicu rakije. Tresući se ustao sam od stola. Svi su me ustrašeno gledali. Možda sam izgledao kao zombi, tako sam se i osjećao. Rekao sam im što se maloprije dogodilo u Zagrebu. Svi su skamenjeno sjedili i šutjeli. U istome danu, istoga prijepodneva, tri smrti! Troje najbližih ljudi. Marija je pohitala u moj zagrljaj, rekavši mi, isprekidano u šoku, da odmah krenem, da će se oni snaći. Ona je dobro poznavala moje roditelje i jako ih je voljela. Otišao sam u sobu i sve svoje stvari stavio u veliku torbu te ju odnio u prtljažnik auta. Zagrlio sam četiri draga bića, zagrlio i čvrsto stisnuo svoju Mariju i sjeo u auto. Vozeći prema pristaništu, ponavljao sam, očito potpuno sluđen, u sebi kao mantru: ”Trajekt-Supetar-Split-Zagreb, trajekt-Supetar-Split-Zagreb”. Drhtavica u tijelu. Sjetio sam se bratića Igora i njegovih gorkih pelinkovaca, te u kiosku, a prije ulaska na trajekt. kupio dvije bočice ljekovitog pelina i dvije kutije cigareta. Na trajektu sam parkirao auto i popeo se na palubu. Uskoro je trajekt zaplovio prema Splitu. Ispivši obje bočice pelina naiskap, pušio sam do Splita, misleći o Mariji i panično misleći o tome što sve moram učiniti u ovom ”drugom istom danu”, ovoga puta tragičnom, i u danima koji slijede. Sad treba djelovati, biti praktičan i smiren, koliko je to uopće moguće u ovoj strašnoj situaciji, te čekati povoljnije vrijeme za tugu i žalovanje.

Igor me čekao u kafiću Godot, nedaleko od mjesta nesreće, koje je već bilo raščišćeno. Dao mi je sve brojeve telefona. Vatrogasci su još vijek, a prošlo je već četiri popodne, vadili ostatke mojih roditelja iz potpuno slupanog zgužvanog auta. Igor i ja smo popili piće. Rekao sam mu da ću ga, kao i cijelu rodbinu, obavijestiti kad je pogreb i odvezao se kući. Odmah sam sjeo za stol u tatinoj radnoj sobi i napravio popis svih zadataka, redoslijed svega onoga što nužno moram učiniti. Nikad u svom životu nisam bio zaposleniji. Prvo sam organizirao dostojanstven sprovod svojim roditeljima, koje sam i cijenio i iskreno volio. Mama i tata pokopani su u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. Bilo je mnogo ljudi, mnogo i onih koje nisam poznavao, a s kojima su otac i majka surađivali ili se družili. Slijedili su razni pravnički poslovi kod očeva javnog bilježnika. (Otac je čak predao bilježniku svoju oporuku još prošle godine, iako je imao manje od pedeset godina, o čemu ja ništa nisam znao.). Zatim su se nizali poslovi u bankama i osiguravajućim društvima, susreti s ljudima s kojima je otac surađivao itd. Neprekidno sam mislio na Mariju i o tome kako je njoj. Često smo se čuli telefonom. Jednog vikenda otišao sam u Supetar tješiti Mariju, mamu i sestre, te sam s cijelom obitelji posjetio grobnicu Radić da odam počast Marijinu ocu, koji mi se jako svidio odmah čim sam ga prvi put vidio. Održao sam pred grobnicom kratak govor u njegovu čast. Svima, pa i meni, potekle su suze. Dobar čovjek Jure Radić zaslužio je svaki atom tih suza. Zatim sam ih pozvao na večeru u jedan restoran gdje smo do deset sati navečer na terasi razgovarali o Juraju Radiću i o mojim roditeljima. ”Nesretna sam, Bože, Andrija, toliko sam nesretna! Najviše u doba dana kad sam ocu u polje nosila marendu.”, gotovo je cijelo vrijeme govorila Marija. Tješio sam ju, ali uzalud. Jako je voljela oca. Svakog ljeta svakoga dana nosila bi mu marendu u polje. Sutradan sam otputovao u Zagreb, rekavši Mariji da ću u Supetar doći početkom srpnja i ostati cijelo ljeto s njom i njezinima. U Zagrebu sam obavio brojne preostale poslove. Kad je sve bilo gotovo, sjeo sam te večeri za radni stol i mislio o svemu što se dogodio, o Mariji i o sebi. Potom sam uključio kompjutor i otvorio folder Roditelji. Pročitao sam svaki fajl, sve dokumente, i to dvaput. Kad sam ”podvukao pravničku crtu” ispalo je da sam naslijedio sav novac roditelja i sve nekretnine: kuću u Zagrebu, vikendicu kod Kumrovca i kuću u Istri blizu Rovinja. Ukratko, bio sam imućan, vrlo imućan za hrvatske prilike. Inače sam se namjeravao zaposliti kao sociolog u nekoj ustanovi, o čemu sam jednom razgovarao s Marijom kad smo maštali o zajedničkom zaposlenju u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, ali sad to doista više nije bilo potrebno, mislim na posao. (Ionako mi se nije sviđala ideja da provedem život radeći u nekoj ustanovi.) Da sve u vezi sa svojom imovinom točno provjerim, bavio sam se elementarnom matematikom sve do jutra i zaključio da ne moram cijeli život ni mrdnuti prstom, što znači raditi odnosno zarađivati za život. Zar ću doista postati rentijer?! Zora je svanula. Uopće mi se nije spavalo, nisam bio ni umoran ni gladan. Bilo je vrijeme za životnu odluku. Ovo ću lijepo ružoprsto jutro posvetiti najvažnijoj životnoj odluci. Iz bara sam uzeo bocu viskija Chivas Regal i čašu te sjeo u fotelju. Natočio sam viski i pijuckajući ga, pušeći cigarete, razmišljao o životnoj odluci. Nakon četvrt sata sve je bilo odlučeno. Odlučio sam cijeli život ništa ne raditi, što je itekako teška odluka, jer uopće nije lako ne raditi ništa. Ne raditi ništa je, čini mi se, težak posao. Odlučio sam ničim se ne baviti osim razmišljati, čitati, osobito knjige, praviti bilješke i biti sa svojom dragom Marijom. Odlučio sam kupiti kuću u njenu supetarskom susjedstvu i predložiti joj da pola godine živimo u Zagrebu, a pola godine u Supetru. (Kupiti kuću blizu njene kuće? Pa mogao sam se jednostavno preseliti k njoj; mama Tonka i sestre bile bi oduševljene. Da, ali! Kad smo o tome razgovarali, Marija je rekla da, prvo, nikad neće imati dijete, što me oduševilo pa sam se odmah sjetio mudrog Schopenhauera, i, drugo, da se nikad neće udati. Zaključila je da brak i djeca, što istodobno znači uobičajen obiteljski život, uništavaju ono što je nama, njoj i meni, ljubavno-literarnom paru, u životu najvažnije: sebična strasna ljubav. Složio sam se s Marijom i proglasio njenu ideju genijalnom. Znači, kad kupim kuću u Supetru, bit ćemo nas dvoje ne samo ljubavno-literarni par, već i susjedi. Zamišljao sam sljedeće rečenice: ”Dobro jutro, susjedo. Jesmo li dobro spavali u mojoj kući? Onda, što ćemo danas za ručak? U čijoj ćemo kući kuhati?”) To je to! Nema karijere! Nema politike! Nema brzog načina življenja! Nema društvenog života osim s nekoliko nama najbližih ljudi! Samo čitanje, razgovori, poneko putovanje. Možda i nije loša ideja da mi, sociolozi, Marija i ja, napravimo projekt za našu učenu dokolicu: istraživanje ljudske gluposti na društvenim mrežama. Koliko ja znam, još se nitko ozbiljnije, što, pak, znači znanstveno, nije bavio istraživanjem te teme: sociologijom ljudske gluposti na internetu. Pijan sam zaspao u fotelji i probudio se trijezan, iako malo mamuran, oko četiri popodne. Bilo je to u ponedjeljak 26. lipnja. Ustao sam, bocu s preostalim viskijem stavio u bar, umio se, skuhao kavu da još malo razmislim o datumu kad ću početkom srpnja otputovati u Supetar Mariji. Nakon prvog gutljaja kave i prvog dima cigarete, dogodilo se nešto čudno, zapravo meni neobjašnjivo. Pogledao sam na sat: pola pet. Ukratko, po prvi put u životu odjednom sam osjetio zabrinutost, i to ne bilo kakvu zabrinutost, već zabrinutost zbog svog nikad narušenog i uvijek uravnoteženog duševnog zdravlja (čak ni u dobi turbulentnog puberteta ni za vrijeme nedavnih obiteljskih tragedija). Zabrinutost?! Taj me osjećaj toliko zaprepastio, rekao bih čak šokirao, te sam nazvao kolegu i prijatelja s fakulteta Denisa Novosela. Njegov je otac dugogodišnji profesor psihologije na Filozofskom fakultetu. Rekavši mu da je stvar hitna, zamolio sam Denisa da pita oca, ako je moguće odmah, može li mi preporučiti ili, čak još bolje, može li mi njegov otac dati preporuku za nekog privatnog psihoterapeuta da riješim tu za mene nevjerojatno neugodnu stvar. Denis se javio za pola sata i rekao da me maloprije njegov otac telefonski preporučio uglednom liječniku dr. Križu, njegovu prijatelju. Denis mi je zatim SMS-om poslao telefon i adresu izvrsnog, ali skupog psihijatra za elitu. (Ovo zadnje Denis je posebno naglasio.) Zahvalio sam Denisu na velikoj usluzi i, budući da se dugo nismo vidjeli, predložio mu da ga ovih dana počastim ručkom u nekom dobrom restoranu gdje bismo mogli malo razgovarati o sociologiji i o novim stvarima iz naše struke. Zatim sam se prihvatio posla. S obzirom da još nije bilo šest sati, nazvao sam ordinaciju dr. Križa. Javila se njegova tajnica Katarina Cvek. Predstavio sam se i rekao da zovem u vezi preporuke koju je doktoru Križu telefonski uputio profesor psihologije Josip Novosel prije manje od jednog sata i da ju molim da mi rezervira termin za prvi pregled. Tajnica Cvek mi je ljubazno rekla da pričekam trenutak. Čuo sam glasove, među njima i muški glas. Pola minute kasnije javio se dr. Križ osobno. Pozdravio sam ga srdačno i predstavio mu se kao Andrija Zuban, profesor sociologije. ”Poštovanje, gospodine Zuban. Maloprije me nazvao moj prijatelj Josip i preporučio Vas meni kao klijenta. Jeste li dobro danas?”, upitao me vedrim tonom dr. Križ. Odgovorih da sam dobro. Rekao sam mu o svojem kolegi Denisu, rekao sam mu da sam ga zamolio da kontaktira svog oca da mi on da preporuku za mene i zamolio ga da mi omogući termin u njegovoj ordinaciji, ako je moguće što prije, na čemu bih mu bio zahvalan. ”Aha, shvaćam. Samo trenutak da bacim pogled na svoj raspored. Ako Vam odgovara, gospodine Zuban, dođite u moju ordinaciju u srijedu 28. u 11 sati ujutro.”

Prvi pregled, ordinacija psihoterapeuta dr.Križa, Zareb

Odmah nakon kratkog telefonskog razgovora s dr. Križem, pala mi je na pamet ideja o neuobičajenom projektu koji će, nadam se, dr. Križ prihvatiti. O cijelom slučaju nisam obavijestio Mariju, samo sam joj javio da dolazim u Supetar početkom srpnja. Dobro sam se naspavao. Cijeli sam utorak 27. lipnja proveo istražujući sve što se o dr. Ivanu Križu može naći na internetu. (Jasno, prvo sam pročitao njegovu impresivnu, a preglednu web-stranicu na kojoj su navedene i cijene seansi, doista visoke, samo ”za elitu”, kako se izrazio kolega Denis.) Našao sam mnogo toga. Čak sam u jednom članku pročitao ”da je dr. Križ ”jedan od najkontroverznijih, najavangardnijih psihoterapeuta, i to ne samo u Hrvatskoj.” Ukratko, sve što sam pročitao o toj zanimljivoj osobi dalo mi je, čini mi se opravdanu, nadu da će dr. Križ prihvatiti moj projekt.

Jutro, 28. lipnja, jutro puno adrenalina. Brijanje, tuširanje, diskretno, ali skupocjeno ljetno odijelo i ručni sat Cartier s rimskim brojkama. Došao sam pet minuta prije 11. Tajnica Katarina Cvek uvela me u svoju tajničku sobu i smjestila me u udobnu fotelju boje ciklame te rekla da malo pričekam dok dr. Križ završi seansu s jednom klijenticom, što će se uskoro dogoditi. Upitala me želim li nešto popiti. Odgovorio sam da bih rado popio sok od marelice. Uskoro je dr. Ivan Križ, neformalno odjeven, stasit, šarmantan muškarac u ranim pedesetim, otvorio vrata svojeg psihoterapijskog carstva i ljubazno se oprostio od jedne otmjene dame srednjih godina. Srdačno mi je rekao: ‘Vi ste zasigurno gospodin Andrija Zuban, profesor sociologije.” Potvrdio sam da sam to upravo ja. Rukovali smo se čvrsto i ušli u njegovu s ukusom namještenu ordinaciju. Osobito su me se dojmili neobični kaktusi u kutovima luksuzne sobe s golemim prozorom. Pokazao mi je veliku fotelju, također u boji ciklame, rekavši: ”Osjećajte se ugodno.”, i zatim sjeo u svoju fotelju. Između nas je tamnosmeđi stol na kojem je vaza sa suhim cvijećem i kristalna pepeljara, što me pomalo začudilo, toliko da sam na tren podigao obrve. Primijetio je to i zapitao me jesam li pušač. Odgovorio sam da jesam. ”Odlično.”, rekao je dr Križ i zapalio cigaretu. ”Slobodno i Vi zapalite.”, dodao je, što sam i učinio. Doista čudna situacija, jer prvi put u životu smijem pušiti kod liječnika. Zatim je dr. Križ ustao i s komode uzeo bocu viskija, metalnu zdjelicu s kockicama leda i dvije čaše te natočio piće i nastavio. ”Gledajte, gospodine Zuban, Vi možda to ne znate, ali ja se kao terapeut vrlo trudim njegovati tretmane individualne interaktivne prijateljske psihoterapije u ozračju humanizma na koji su mnogi zaboravili. Najkraće rečeno, želim biti inovativan i kreativan u restriktivnom društvu u kojemu, eto, moramo živjeti. Nego, počnimo s razgovorom. Za početak postavit ću Vam jedno naizgled banalno, ali nužno pitanje. U čemu je, zapravo, Vaš problem?” Trenutak sam oklijevao, a zatim iskreno odgovorio da je moj problem u tome što ga uopće nemam. ”Zanimljivo”, rekao je dr. Križ, ”za takvo što još nisam čuo. To bih, na prvu dijagnostičku asocijaciju, nazvao problemom zdravog zdravlja. Nastavite, molim Vas.” Ispričao sam doktoru Križu sve o pojavi zabrinutosti i sve što mi se u zadnje vrijeme dogodilo, otpivši gutljaj viskija i zapalivši drugu cigaretu, što je učinio, čini mi se malo iznenađen, i dr. Ivan Križ. ”Dopustite mi da nastavim, doktore Križ”, rekao sam. ”Samo dajte!”, odgovorio je i ispio još jedan gutljaj viskija. ”Bit ću izravan, što je, smatram, obveza svakog pacijenta, osobito ako je u posjetu kao klijent kod psihoterapeuta. Budući da od Vas očekujem preliminarnu dijagnozu ”zdravog zdravlja”, kako ste se precizno izrazili o mojem slučaju, predlažem Vam jedan provokativan psihoterapijski projekt. Evo osnovnih postavki projekta. Početkom srpnja odlazim u Supetar na ljetovanje kod djevojke Marije Radić. Od 10. do 13. srpnja uvodim četverodnevni ritual, koji je svojevrsna mješavina kontemplacije, meditacije i fenomenoloških opservacija te raznih priča. Ritual će se zbivati ujutro između 10 i 12 sati blizu jedne kuće koju je gotovo cijelu prekrila lijepa bugenvilija čija ljepota, čim je vidim, u meni dinamizira možda za nekoga čudne ideje koje mi se, kako se kaže, motaju po glavi. Sve ću snimiti diktafonom i diktafonom na svom mobitelu. Tih četiri dana Vi i ja nalazimo se na terasi konobe Lukin na seansama u pet popodne. Seanse traju otprilike tri sata. Naručimo nešto za osvježenje, ono što nam je po volji. Ja uključim diktafon, koji ću Vam nakon završenih četiri seanse kao svom psihoterapeutu dati, a Vi slušate sadržaj mojih jutarnjih rituala, koje sam nazvao ”Bugenvilija – toksična ljepota.” Nakon te četiri seanse, od Vas očekujem preliminarnu dijagnostičku opservaciju, jasno, ne nužno odmah. Ukoliko je ona za mene kao Vašeg klijenta nepovoljna, seanse nastavljamo krajem rujna u Zagrebu. Toliko o projektu, dakle o onom bitnom što bi, po mojem laičkom mišljenju, bio vrlo zanimljiv doprinos psihoterapiji ”zdravog zdravlja”, kako glasi Vaša izvrsna sintagma. Što se tiče financijskog aspekta projekta, evo što nudim za Vaš stručan i dragocjen psihoterapeutski napor. Nudim Vama i Vašoj obitelji jednomjesečan boravak, znan i kao ljetovanje, na moru ili u planinama, ili gdje god Vi i Vaša obitelj želite. Bit će Vam plaćeno sve u tom mjesecu: apartman u hotelu (u Supetru postoje dva ili tri odlična hotela), hrana, gorivo za Vaš automobil, doslovce sve što potrošite, uključujući i sve izvanpansionske troškove u restoranima, na izletima i drugdje. Dakle bit će Vam plaćeno doslovce sve što Vi i Vaša cijenjena obitelj potroši na bilo koji mogući način. Osim toga, a znajući Vaše cijene psihoterapijskih pregleda odnosno seansi, platit ću Vam dvostruku cijenu po jednome satu, ali ne, ako ste na to pomislili, samo one sate četverodnevne seanse u konobi, već 12 sati dnevno za vrijeme Vašeg jednomjesečnog boravka na svojevrsnom odmoru, svojevrsnom zbog toga što ćete biti okupirani mojim slučajem i izvan tog, da tako kažem, službenog radnog vremena. Jasnije rečeno, kao honorar za Vaš trud na ovom velikom i zahtjevnom projektu, platit ću Vam dvanaest sati svakog dana jednomjesečnog angažmana za vrijeme Vašeg obiteljskog ljetnog odmora. To znači sljedeće: srpanj ima 31 dan, svaki dan plaćeno Vam je 12 sati, što će reći da su to 372 sata plaćenih, kako rekoh, po dvostrukoj cijeni koju inače u svojoj ordinaciji naplaćujete Vašim klijentima. I još jedna važna napomena. Vi, jasno. ne morate ljetovati u Supetru, već gdje god želite, a uključena je cijela Hrvatska. Vi samo morate boraviti u Supetru na otoku Braču četiri dana, dakle toliko koliko traju moji jutarnji rituali i naše večernje seanse. Eto, poštovani doktore, to je sve s informacijom da je moj prijedlog ovog projekta upućen isključivo Vama. Bez obzira na sve ja ću ta četiri jutarnja rituala napraviti. Bit ću Vam neizmjerno zahvalan, ako prihvatite ovaj projekt kao naš zajednički projekt. Ljubazno Vas molim da mi javite Vašu odluku do prekosutra, dakle do 30. lipnja. Ako prihvatite taj projekt, Vi ja ćemo lako za dva sata riješiti sve administrativne stvari koje su vezane za taj interaktivan prijateljski psihoterapijski pothvat.”, rekao sam i dokraja ispio viski.

U petak 30. lipnja oko deset ujutro nazvao me dr Križ. Oduševljeno je rekao: ”Čestitam Vam, profesore Zuban, na odličnom projektu! Pristajem. Ako Vam odgovara, dođite odmah u moju ordinaciju. I ja sam procijenio da nam je dovoljno dva sata za administrativne stvari, ali i za precizan dogovor u vezi dolaska mene i moje obitelji u Supetar.” Jedva sam zatomio vrisak i srdačno rekao: ”Hvala Vam što ste pristali na projekt. Evo me za pola sata u Vašoj ordinaciji, doktore Križ.” Tad sam, skakućući od radosti po cijeloj sobi, otišao do bara i čašicom Chivasa nazdravio svom velikom projektu ”Bugenvilija – toksična ljepota”, te sišao u garažu.

Prva bugenvilija – prva seansa u konobi Lukin, Supetar

U srijedu 5. srpnja oko podneva parkirao sam auto ispred kuće Radićevih i iz prtljažnika donio u kuću male simpatične darove za četiri draga ženska bića. Veselje, zagrljaji s Marijom, Tonkom, Majom i Rinom, najčvršći, jasno, s mojom Marijom. Opuštanje, terasa, travarica i kava koju izvrsno priprema Tonka. Nakon ćaskanja i kave ručak. Znali su da dolazim, pa je šjora Tonka napravila meni omiljenu šalšu, špagete, skuše na gradelama i ljetnu salatu (narezane rajčice, zelene paprike, crveni luk, češnjak) na maslinovom ulju i kvasini. Na stol je iznijela i fino crno vino nad vinima: Plavac mali (”kralj crnih vina u Hrvata”, kako sam negdje pročitao), sigurno najbolji proizvod OPG-a Radić, koji je, dakako, s ljubavlju proizvodio pokojni barba Jure.

Do ponedjeljka 10. srpnja ljubav, ljubav i samo ljubav. Ispričao sam Mariji sve do najmanje sitnice o psihoterapiji, ritualu i o mojem neobičnom projektu. Marija se oduševila i ljubeći me u nos uzviknula: ”Andrija, Andrija, ti si najveći sociolog južno od Sjevernog pola i sjeverno od Južnog pola!’

Ponedjeljak, 10. srpanj, 10 sati ujutro. Ponio sam u malom ruksaku termosicu punu Tonkine kave, diktafon i bočicu Jane, čiste vode. Uzeo sam i plavu sklopivu stolicu koju sam kupio u Zagrebu. Mobitel sam nosio u džepu traperica, a zeleni upaljač i Bic i cigarete u džepiću svoje mornarske majice. Imao sam sve što mi je trebalo za ritual uz ”moju” bugenviliju. Marija me otpratila do kuće s bugenvilijom i zatim otišla u dućan po stvari koje su joj još trebale za ručak. Rekao sam joj da dođe po mene u podne i poljubio njene užarene zimske, jesenske, proljetne i ljetne usne.

Točno u 10 sati rasklopio sam stolicu nedaleko od kuće s toksično lijepom bugenvilijom i sjeo. Zatim sam izvadio diktafon i mobitel, misleći o tome koju ću temu odabrati za prvi ritual. Pogledao sam supetarsku uvalu, plavo i mjestimice tirkizno more, diveći se usput raskošnoj ljepoti bugenvilije priljubljene uz staru kamenu kuću, koja mi se također sviđa jer volim staru mediteransku arhitekturu, osobito onu u Dalmaciji. Pokraj mene je prošao ekstremno debeo muškarac, a minutu kasnije ekstremno debela mlada žena. Gledajući ju nikako nisam mogao razabrati gdje završavaju njene dojke, a gdje počinje trbuh. Njen se struk čak uopće nije nazirao. Znači, današnja tema bit će pretilost. Uključio sam diktafone i počeo. Ukoliko mi zatreba stanka, lako isključim diktafone i ponovno ih uključim.

”Gledam debelog muškarca, koji jedva hoda zbog debljine bedara kakva također ima i sjevernokorejski debeli mladi diktator Kim Jong-un, koji je, usput rečeno, pobio gotovo pola svoje obitelji. No pustimo Kima! Sad me zanima muškarac koji je maloprije prošao. Trbuh mu je tako golem da bi komotno mogao staviti na nj bocu piva i lagano šetati uz more te, s vremena na vrijeme, otpiti gutljaj piva i staviti bocu u uspravan položaj opet na svoj trbuh, najveći trbuh koji sam dosad vidio, a vidio sam ih mnoge. Odvratna slika, iako pomalo komična. Nakon njega prošla je pored mene također kolosalno debela mlada žena. Pokušavam zamisliti tog muškarca srednjih godina u spolnom odnosu s tom debelom mladom ženom. Jedva da uspijevam. Taj bi spolni odnos možda i bio moguć uz uvjet da on uz ovakav trbuh ima i ud od barem 22 centimetra, i to u spuštenom stanju. Tog debelog tustog pretilog čovjeka, kao ni tu debelu ženu, gromadu s golemom zadnjicom, ženu na kojoj se ne vidi ne samo struk, već čak ni razmak između dojki i trbuha, majke, to je sigurno, nisu vodile školskom psihologu s namjerom da ih psiholog nekako uvjeri da ipak počnu manje jesti. Nije nikakvo čudo što se tako ekstremno debeli ljudi gade vitkim elegantnim ljudima. Očito je da pretilost sve više postaje problem i u Hrvatskoj, zemlji mlade parlamentarne i sve deblje i deblje demokracije. Hrvatski se ljudi sve brže i brže debljaju (osobito političari te vozači autobusa), uključujući i malu djecu koju roditelji kljukaju od rođenja. Ta djeca izgledaju kao ovalni debeli medvjedići prije zasluženog zimskog sna. Hrvatski se ljudi primjetno, to je potpuno očito, amerikaniziraju, te u svojim naboranim, ljigavim, sluzavim, hladetinastim, odurnim, gojaznim te golemim novonastalim masnoćama sve brže i brže gube bistrinu, razum, inteligenciju, koncentraciju, oblik čovjeka i eleganciju, a u njihovom sve debljem salu i pretilosti tope se i nestaju sve nade u sretniju budućnost, u neko bolje sutra. Kao i Amerika, i Hrvatska te Europa sve brže tonu u veliko salo. To se salo može mirne duše nazvati i epskim salom. S takvim salom hrvatski su muškarci na prvom mjestu u Europi. Jedan moj prijatelj sociolog ima definiciju pretilih, patološki debelih ljudi, to znači svih ljudi iznad 125 kilograma, koja glasi vrlo pesimistično: “Patološki debeli ljudi su oni ljudi koji su doživjeli intelektualni bankrot.” Pitao sam ga što bi on učinio da ima tako debelog sina. Bi li se ubio? Odgovorio mi je sljedeće: ”Ne, zaboga! Ja bih učinio nešto sasvim suprotno. Ja bih ubio sina, počinio bih sinoubojstvo. Ubio bih tog patološki debelog sina i zatim priredio veličanstvenu pogrebnu svečanost, a nakon nje svečan domjenak, zapravo dugotrajnu gozbu s masnom pa i najmasnijom hranom. Tu, prije svega, mislim na svinjetinu, janjetinu i na reš pečene odojke kojima iz gubica vire crvene reske jabuke.” On također tvrdi da pretile osobe u većini slučajeva imaju opasno snižen kvocijent inteligencije. On tvrdi da je znanstveno dokazana tužna činjenica da pretilost bitno smanjuje umnu sposobnost i postotak intelektualnih masnoća u mozgu koje su nužne za njegovo uredno zdravstveno funkcioniranje. On isto tako tvrdi da sve predrasude, generalizacije i stereotipi nastaju najčešće zbog pretilosti ili pretjeranog viška kilograma, odnosno zbog nedostatka inteligencije koja je uzrok patološkoj debljini. Slušao sam jednom njega i još jednog kolegu kad su raspravljali o debljini, odnosno o debeloj ”debilnoj pretilosti”, kako su ju nazvali, o toj sve raširenijoj psihičkoj bolesti. Jedan znanstvenik, rekli su, s pravom tvrdi da su debeli ljudi i fizički i psihički invalidi. To ludilo debljine obuzelo je čak i intelektualce od kojih su mnogi debeli poput svinja prije klanja, a upravo baš tako i izgledaju. Mnogobrojni ljudi, gojazni kao tovne svinje, pronalaze lažne isprike za svoju debljinu. Neki čak tvrde da boluju od nekih bolesti koje, kao, potiču višak tjelesne mase. Oni, najjednostavnije rečeno, žderu previše kalorija, a premalo ih troše. Osim toga u mnogim je temeljitim i ozbiljnim istraživanjima znanstveno dokazano da nipošto nije moguće naprimjer debljanje od zraka i vode. Naše je mišljenje da debeli i ekstremno debeli ljudi boluju od vrlo teške insuficijencije mozga, to jest od nedostatka inteligencije. I onda, dragi moji ljudi, što inteligentnom čovjeku preostaje? Možda čitanje knjiga na plaži, pisanje poezije, proze i filozofskih traktata. Da, stvarno, moji kolege sociolozi imaju uvijek zanimljiva tumačenja raznih fenomena. Sjedim i gledam vrevu na supetarskoj rivi. Brodice se njišu na moru. Valovi ozbiljno debelih ljudi, muškaraca, žena i djece, gegaju se u mojoj blizini. Što o njima misli moja velika lijepa bugenvilija, koju svaki čas pogledavam? Ne znam. Zamišljam tužna mrtvačka lica pokojnika koji su umrli od debljine, što znači od sve prisutnije pretilosti u svijetu, i čekam Mariju da s njom pođem na ručak koji će na terasi pod ”krovom” od vinove loze servirati Tonka. Čekam djevojku za koju ću noćas prirediti zvijezde na metafizičku buzaru.”

***

Pet sati popodne. Seansa u konobi Lukin. Rekao sam dragoj Mariji da dođe u konobu u osam sati, kad završava seansa, jer ju želim upoznati sa svojim psihoterapeutom, koji to također želi. (Sjećam se da mi je to rekao dok smo u njegovoj ordinaciji sređivali administraciju našeg projekta.). Dr. Križ će nas, rekoh Mariji, uvjeren sam u to, pozvati na večeru i upoznati sa svojom obitelji, suprugom Ines i dvije kćeri, Unom i Lunom. Zatim sam se u laganoj šetnji, uživajući u boji mora i u vrevi turista na punoj supetarskoj rivi, uputio s diktafonom na prvu seansu sa svojim avangardnim psihoterapeutom. Bilo je točno pet sati popodne kad sam došao u konobu, koja je ujedno i muzej i restoran. Gospodin dr. Ivan Križ već je sjedio za jednim stolom na terasi, pijuckajući kavu uz crno vino i pušeći cigaretu. Srdačan veseo pozdrav, rukovanje, osmjesi. Sjeo sam na stolac blizu njegova i stavio diktafon na stol. Ljeskanje mora, blagi vjetrić, bijeli trajekti u supetarskoj trajektnoj luci. Naručio sam kavu i travaricu. Otpivši gutljaj rakije stavio sam diktafon pored pepeljare između nas dvojice, rekavši mu: ”Evo moje jutarnje bugenvilije.” Zatim sam stisnuo tipku i malo pojačao ton, ne previše zbog gostiju koji su sjedili za stolom pored nas. Dr. Križ i ja mino smo slušali sadržaj mojega jutarnjeg rituala. Lice dr. Križa bilo je koncentrirano. Kad je završilo, dr. Križ je zapalio cigaretu, otpio gutljaj kave i rekao: ”Zanimljivo, gospodine Zuban. Čestitam! Čini mi se da ću imati mnogo posla s Vašim ritualima. Ovaj je primjerice ekstremno debeo”, našalio se dr. Križ, vitak čovjek. Bilo mi je drago što mu se svidjela moja jutarnja akcija. Rekao je da će, kad mu predam diktafon sa svim svojim ritualima u društvu bugenvilije, preslušati sve najmanje dvaput i tek tad postaviti preliminarnu dijagnozu. No da bi sve to zaokružio, mora razgovarati sa mnom o raznim stvarima, mora me malo bolje upoznati, mora me slušati, mora me pitati mnogo stvari i stvoriti ”sliku mojega profila”. ”Ispričajte mi sad, molim Vas, Vaš život, ukratko, dakako, što znači u kratkim crtama, ali nemojte zaboraviti spomenuti najuzbudljivije ili najvažnije događaje koje ste doživjeli. O ovogodišnjim događajima ne morate ništa reći, jer ste me već o njima obavijestili”, rekao je dr. Križ i otpio gutljaj vina. Počeo sam polako, ali sam se sve više zahuktavao, pa sam mu do osam sati navečer, kad je u konobu došla Marija, uspio ispričati cijeli svoj život. S obzirom da ću uskoro navršiti tek 25 godina, to i nije bio toliko težak zadatak. Na kraju sam zamolio dr. Križa da mi učini malu uslugu izvan našeg projekta, to jest da mi svojim stručnim savjetom pomogne u vezi Marijine depresije u doba dana kad je svakog ljeta svakog dana nosila marendu pokojnom ocu u vinograd, ocu kojega je jako voljela. Također sam naglasio da je ostatak dana Marija uvijek vesela i izvrsno raspoložena. Dr. Križ je pogladio bradu i rekao: ”Stvar nije osobito ozbiljna, naprotiv, ona je normalna psihička reakcija upravo zbog toga što je oca mnogo voljela . Neka uzme jednu tabletu Praxitena od 15 mg dva sata prije doba marende, pa će svoju bol za ocem mnogo lakše podnijeti, a za neko vrijeme potreba za tom tabletom će izostati. Ako osjeti bilo kakvu nuspojavu, neka u rujnu dođe u moju ordinaciju na razgovor, a ako je nešto doista hitno, Vi mi se javite. Podrazumijeva se da mi Vaša Marija za moju uslugu ne treba platiti honorar. To će biti moj mali dar djevojci koju volite”, rekao je dr. Križ i otpio još jedan gutljaj vina, bacivši pogled na brodice.

Marija je stigla u konobu točno u osam sati odjevena u kratku bijelu haljinu. Upoznao sam profesoricu Mariju Radić i doktora Ivana Križa. Stari džentlmen, pravi gospodin; taj svjetski čovjek prilikom upoznavanja poljubio joj je ruku, diskretno se naklonivši. Kao što sam pretpostavio, pozvao nas je na večeru u konobi Lukin gdje smo se upravo nalazili, iako su on i obitelj imali pun hotelski pansion. Potom je nazvao suprugu Ines, koja je s kćerima bila u obližnjem hotelu gdje je obitelj Križ odsjela. Uskoro su se pojavile Ines te Una i Luna, lijepe kao bugenvilije, sve profesorice: Ines francuskog, Una engleskog, a Luna španjolskog i njemačkog. Dr. Križ je predložio da naručimo nešto izvorno dalmatinsko, bračko, a jednostavno, ”neku dobru radničku večeru”, kako se s osmijehom izrazio. Marija, kao Dalmatinka, domaća ”cura”i supetarsko ”dite”, kako je rekla, predložila je za predjelo brački pršut, brački kozji ili ovčji sir i bračke crne masline, a za glavno jelo (iako se ono u kulinarstvu smatra predjelom) plavu ribu, najbolje srdele na savur (marinada), i dvije boce vina Plavac mali (dvije jer je njih šestero). Prihvaćeno jednoglasno. Odlična večera, očaravajući ambijent konobe uz more, prekrasan pogled na trajektnu luku i supetarsku uvalu. I ono najbolje od najboljeg: ljudi obitelji Križ. Ono što je tako oduševilo Mariju i mene bila je njihova vedra komunikativnost i sklonost šali, smijehu pa i pjesmi. Plavac mali zaista je poticajan, pa smo pri kraju večere čak i zapjevali dvije dalmatinske pjesme: ”Galeb i ja” i ”Da te mogu pismom zvati”. Opraštajući se od obitelji Križ, zahvalili smo im na večeri i lijepom mediteranskom druženju u konobi Lukin. Radostan smijeh dobrih ljudi u noći. Marija i ja zagrljeni smo šetali do njene kuće. Zvjezdana noć. Zov ljudske krvi. Nismo ni zadnji, nismo ni prvi. I sutrašnje će jutro doći, jutro najljepše bugenvilije.

Druga bugenvilija – druga seansa u konobi Lukin, Supetar

Utorak, 11. srpanj, 10 sati ujutro. Scena ista kao i jučer: diktafoni, kava, voda, plava sklopiva stolica nedaleko od plavog mora, mornarska majica, cigarete i bugenvilija paradoksalno neobjašnjive ljepote. Scena je ista s jednom razlikom: čim sam sjeo, uključio sam diktafone i počeo jutarnji ritual naglas govoreći sve što se zbiva i prije i poslije današnje teme.

”Sve je počelo s prvom cigaretom. Zapalio sam cigaretu i zamišljeno, a znalački otpuhujući kolute plavkastoga dima nekoliko minuta, naizmjence gledao moju bugenviliju i more. Mozak usijan od rada. Urlik svježih ideja u vijugama. Urlikanje brojnih tema, koje žude za pozornošću: kanibalizam, osobito erotski kanibalizam, idiotizam, čedomorstvo, silovanje, bipolaran poremećaj i mnoge druge. Neka bude čedomorstvo i silovanje, rekao sam, sjetivši se jedne zanimljive diskusije od prije dva mjeseca. Marija i ja sjedili smo toga jutra na terasi kafića prekoputa fakulteta s dvije naše kolegice, pijući sok te raspravljali o obiteljskom nasilju u Hrvatskoj, osobito prema ženama. Usputna kritika patrijarhata. Uistinu nije lako u društvu tri žestoke napredne žene biti muškarac poput mene: feminist, nenasilan, miroljubiv i liberalan kad sluša odvratne stvari o muškarcima. No kolegica Andrijana u jednom je trenutku rekla da se u nasilju katkada nađu ”srodne duše”, jedna ženska, jedna muška, kao primjerice bračni par koji je počinio čedomorstvo, a muž usput i mnogo silovanja. Jučer mi je kolegica Zvončica ispričala priču, je li tako, rekla je Andrijana pogledavši Zvončicu koja je sjedila s nama, o nedavnom strašnom zločinu koji je zaprepastio javnost, u medijima nazvan Zagrebački monstrumi. (Odmah sam uključio diktafon na mobitelu, jer će mi Andrijanina priča, koju joj je ispričala Zvončica, možda zatrebati za neko sociološko istraživanje.) Zatim je nastavila. ‘Jedan bračni par počinio je čedomorstvo u sporednoj, mirnoj i tihoj ulici na Trešnjevci. U toj se ulici dogodio težak zločin, dvostruko čedomorstvo, ali i niz silovanja. Muž i žena, fini, pristojni ljudi i vrlo dobri susjedi, ispričala je i policiji i novinarima njihova prva susjeda, ”s kojima se uvijek ljubazno pozdravljala kad bi se god sreli, u razmaku od dvije godine zajedno su ubili svoje dvoje tek rođene djece. Oba su djeteta zakopali u vrtu iza kuće. Majka je djecu rodila u kući, ne u bolnici, ali to nitko od nas susjeda nije znao, čak ni ja, prva susjeda. Pitam se”, nastavila je susjeda tog bračnog para, ”na koji je način taj zločinački par podvezao i odrezao pupkovinu, a da majka nakon toga nije bila inficirana? Ja i cijelo susjedstvo mjesecima nismo došli k sebi, toliko nas se dojmilo zakopavanje tek rođene i još žive djece. Ipak, najviše smo bili zbunjeni činjenicom da se to otkrilo tek nakon osam godina. Ja sam kao prva susjeda policiji, ali i novinarima uzbuđenim glasom govorila o zločinu i o reakcijama susjeda. Na televiziji, u emisiji posvećenoj obiteljskom nasilju, govorilo se također i o tom teškom dvostrukom ubojstvu dvoje djece. Suradnica emisije svoju je reportažu nazvala Zagrebački monstrumi. Zbog pristojnosti, tako sam odgojena, ja obično prešućujem imena i prezimena tih ubojica, tih strašnih ljudi. U emisiji su pokazali i nekoliko fotografija zločinaca, mojih mirnih i uvijek ljubaznih susjeda. Naravno, ti monstruozni supružnici svršili su u zatvoru, muž u Lepoglavi, a žena, čini mi se, kao potpuno poremećena, služi kaznu u zatvorskoj bolnici. Muž je dobio veću kaznu od žene, on trideset godina, a žena dvadeset pet godina zatvora, jer je u tom periodu osim ta dva ubojstva u suradnji sa ženom muž počinio usput još i rodoskvrnuće silovavši svoju petnaestogodišnju kćer u dnevnoj sobi pred svojom ženom, prijeteći joj prije toga ručnom bombom i električnim kabelom. “Eh, da silovao?! Ma nemoj mi reći!”, rekao je meni, prvoj njihovoj susjedi, gospodin Novak, također moj susjed. ”Pa ta stvarno nevjerojatno zgodna mala kurvica, sa svojim velikim sisama broj pet, zavela je pola kvarta, pa i mojega sina Mladena, znate ga, a i meni se upucavala u dućanu. Da se nje riješim, kupio sam joj dvije ”Snjeguljice” od vanilije, dva sladoleda na štapiću. Jednog je odmah razmotala i počela ga bestidno grickati i lizati, gledajući me ravno u oči, znate, gospođo Slavice, onako zavodnički. Puno Vam fala na slatkaču, gospon Novak. Ja jako, jako volim bijelu vaniliju, rekla mi je mala zavodnički tiho, zamislite to, susjedo Slavice, oblizujući svoje crvene usne zamrljane bijelim sladoledom”, govorio mi je ogorčeno susjed Novak. Gospodin Novak je također zajedljivo dodao: ”Gospođo Slavice, ta bi mala rado tati dala, ma sto posto, i bez ikakve bombe i bez električnog kabela, jer je ta cura rođena radodajka”. Da,.sve mi je to ispričao vrlo ljubazan čovjek, susjed Novak, nekoliko puta. Isto tako otkrilo se da je ubojica svoje netom rođene djece, taj takozvani otac, osim svoje jedre požudne kćeri zlostavljao i mnoge maloljetnice koje mu nisu bile u rodu. Ono što je zgrozilo susjede, a najviše mene kao prvu njihovu susjedu, jest činjenica da su takvo grozno čudovišno zločinačko djelo počinili dobri, mirni i tihi susjedi, ljudi s čijih je lica sjajila ljubaznost i poštenje. Mnogi naši susjedi, manje od mene kršćanskom vjerom osnaženi, pretpostavljam, sigurno su se naslađivali zamišljajući sve uzbudljive scene susjedovih pedofilskih avantura. Ono što je meni ne samo kao njegovoj prvoj susjedi, već i katolkinji, posebno čudno jest to što me ubojica susjed po izgledu neodoljivo podsjeća na dragog sveca Antuna Padovanskog čiju sam sliku vidjela kad sam s mužem bila u Padovi. Moja je burna mašta, možda nehotice potaknuta pretjeranim čitanjem knjiga, zamišljala najčešće sljedeću scenu koja kao da je iz nekog ružnog filma horora. Taj sredovječni bračni par mirnih susjeda pod okriljem noći u stražnjem vrtu marljivo kopa štihačama rupu u zemlji i u nju zakopava tek prije pola sata rođene bebe, koje je prije odlaska u vrt otac onesvijestio brutalnim udarcem da ih bebe slučajno ne bi odale plačem. Toj gadnoj slici pridružuje se scena precizno brižljivog pokrivanja bebinih tjelešca rahlom zemljom i poravnavanja zemlje nakon zakapanja te metodičnog stavljanja busena trave zbog kamufliranja. Zatim ih vidim kako mirno, kao da se baš ništa nije dogodilo, odlaze u kuću nakon uspješno obavljena posla. Tad sjedaju oznojeni za stol u dnevnoj sobi i neopranih ruku pale cigarete te piju rakiju (otkrilo se da su oboje potajni alkoholičari) i gledaju neku uzbudljivu kriminalističku seriju na televiziji, a kad se opiju, odlaze u krevet bez grižnje savjesti i nastavljaju dalje praviti djecu. Mogu reći da je moja ulica sad napokon stvarno mirna i ugodna za življenje.” Tako je govorila susjeda Slavica. Kad je Andrijana završila, naručili smo još jedan sok i malo razgovarali o milijunima godina globalnog kanibalizma koji se u zadnjih 10 tisuća godina znatno smanjio, ali je još uvijek prisutan. Mi, sociolozi, čini mi se, imamo još iznimno mnogo posla u vezi s ljudskom vrstom.

Pet sati popodne. Seansa u konobi Lukin. Kad sam došao u konobu, dr. Križ je već sjedio za stolom uz kavu i čašu vina. Nakon srdačnog pozdrava, rekao mi je da će današnja seansa proteći bez druženja s Marijom, Ines, Unom i Lunom, jer zbog jučerašnje obilne dalmatinske radničke večere, veselog druženja uz pjevanje i finog crnog vina danas cijeli dan nije mogao koncentrirano misliti o mojoj prvoj bugenviliji i o pretilosti. Složio sam se sa svojim psihoterapeutom da je njegova ideja svrsishodna i naručio travaricu i kavu. Kad me konobar poslužio, uključio sam diktafon da dr. Križ posluša i moj drugi jutarnji ritual. Kao i jučer, dr. Križ i ja pažljivo smo slušali sadržaj rituala. Kao i jučer, lice dr. Križa bilo je koncentrirano. Kad je završilo, dr. Križ je otpio gutljaj vina i rekao: ”Zanimljivo, gospodine Zuban. Čestitam! Postaje sve napetije. Kao što već sinoć rekoh, čini mi se da ću imati itekako mnogo posla s Vašim ritualima. Vidio sam Vašu bugenviliju. Njezina ljepota zapanjuje. Kao da čovjeka nuka da piše poeziju. A sad opet na razgovor. Zanima me što mislite o čedomorstvu, silovanju, a osobito o kanibalizmu. Razgovarali smo do osam navečer. Na kraju razgovora je rekao: ”Gotovo svi ljudi na svijetu reći će Vam da je kanibalizam nenormalan te da nije prirodan, da je to psihički poremećaj koji je i danas ponegdje prisutan. Što Vi o tome mislite?” Odgovorio sam da se, kao i svi ozbiljni sociolozi, nužno pomalo bavim filozofijom i antropologijom, te da smatram da je kanibalizam prirodan, osobito erotski, kao i sve ono što se zbiva u prirodi. U prirodi je sve prirodno. U njoj ne postoji ništa neprirodno. No, da, mi još uvijek živimo u retardiranom društvu, što Vi kao psihijatar itekako dobro znate, u retardiranom društvu koje je također prirodno jer egzistira u prirodi. Nažalost, zasad samo malen broj naprednih ljudi misli da će s vremenom inteligencija napredovati te da će svi retardirani stavovi na kraju, recimo za tri ili četiri tisuće godina, biti svedeni na prihvatljiv minimum psihopatoloških slučajeva retardiranosti. Moj me psihoterapeut zadivljeno pogledao i rekao: ”Profesore Zuban, ako ovako nastavite, možete biti sigurni da ću Vas zamoliti da mi ponekad pomognete svojim mišljenjima u mojoj ordinaciji. Zatim smo naručili još dvije čaše vina i opušteno razgovarali o nogometu, konkretno o ovogodišnjoj Ligi prvaka. U osam sati je dr. Križ, dižući se od stola, vedro rekao: ”Sutra u isto vrijeme, profesore Zuban. Hvala Vam na izvrsnoj seansi individualne interaktivne prijateljske psihoterapije.” ”Nema na čemu, doktore”, rekao sam i šećući se uputio prema kući svoje drage Marije koja me čekala s večerom.

Treća bugenvilija – treća seansa u konobi Lukin, Supetar

Četvrtak, 12. srpanj, 10 sati ujutro. Isti prostor, isti ritual. Bugenvilija i ja se gledamo. Ja je gledam zaljubljeno. Uključio sam diktafone. Sjetih se onih debelih psihičkih bolesnika. Neka i tema dana bude komadić iz golemog područja psihijatrije.

”U već kultnoj Klinici za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, najstarijoj i najvećoj u Hrvatskoj, koja se sve do 2011. zvala Zavod za umobolne Stenjevec, odnosno Psihijatrijska bolnica Vrapče, već 144 godine liječi se elita duševnih bolesnika. Među njima bilo je i nekoliko genija, a ima ih i dan-danas. (Genijalnost je po Schopenhaueru također duševna bolest, što je loša vijest za genije, ali ona i ohrabruje jer je broj takvih bolesnika u svijetu zanemariv zbog jednostavne činjenice što je genijalnost teška, ali uistinu rijetka psihička bolest i, po svemu sudeći, u opadanju, to jest u procesu izumiranja.) Naravno da je i tu kliniku na kraju grada također, nažalost, djelomično zahvatila globalna pandemija koronavirusa 2 (SARS-CoV-2) ili, skraćeno, COVID-19. ”Nažalost” stoga što su duševno oboljeli pacijenti, u većini slučajeva s neizlječivom kliničkom slikom, mnogo ranjiviji od svih ostalih ljudi na svijetu koji su uobičajeno i normalno manje ili više duševno nestabilni. Ipak, a kad je riječ o slikama, ta bolnica u slikovitome Vrapču, koju naš neuk puk čak i u 23. godini 21. stoljeća naziva ludnicom, posjeduje šest briljantnih slika najbolje hrvatske slikarice svih vremena Slave Raškaj, koje su zbog sigurnosti pohranjene u Strossmayerovoj galeriji, te u bolnici i dalje živi i životna i likovna slava lijepe gluhonijeme umjetnice Slave, koja je u njoj i umrla. Po slavnoj Slavi zove se galerija smještena u bolnici. Od 2014. galerija je dio manifestacije Noć muzeja.

”Dobro došli na Odsjek za komplikacije na živcima!”, piše na jednoj drvenoj depresivnoj tabli kraj mora u pitoresknoj uvali Kobiljak. Po mjesnoj legendi Kobiljak jest mjesto lijepih rasnih kobila. To je nevina predrasuda nekih pacijenata iz obližnje psihijatrijske bolnice na otoku na kojemu se nikad ne vadi ugljen. Na tabli piše i ovo: ”Zovem se Parni Valjak. Moja je pjesma lagana, lagana, i tiho se ispija.” Jedan je mladić, pacijent iz te mediteranske otočke vegetacije, poslan u zagrebački Stenjevec čije ime dolazi od stijene, ali upućuje i na mjesto u kojemu teško oboljeli pacijenti stenju, dok se u sladostrašću jedni na druge penju. Oni u svojim lucidnim intervalima kažu da nije sramota stenjati u Stenjevcu, jer da je, svima njima drag Stenjevec, i projektiran za stenjanje koje je dosadno kao mala stjenica čija je etimologija ista onoj Stenjevca. Mladić je, prije nego što se pridružio psihičkom cvjetnom uzorku u bolnici Stenjevec, otišao u jedan kafić. Sjeo je žudno na visok barski stolac, naslonivši se na šank, misleći o tome hoće li svoj život, kao nekad i Jesenjin, staviti va bank, koji se također liječio od alkoholizma, iako je znao da liječenje neće uspjeti. Mladić, vrlo sličan poznatom glumcu Anthonyju Hopkinsu, naći će se možda, tko to zna, u zoru nadomak Los Angelesa u nekoj blatnoj grabi. U njoj će snivati bijele miševe koji su u gipkoj paničnoj potrazi za brzim kokainom. Naslonjen na šank, koji je nazvao Va Bank, govori sam sa sobom tiho naglas tako da bolje shvati i sebe i svijet zvan planet Zemlja, koji ima oblik plave glavice zelja. Sve je to razumljivo, jer je njegov dječački san bio gotovo neostvariv: barem jednom u životu razgovarati s pametnim čovjekom. Ostvario mu se napokon taj san uz krepak jutarnji kroasan, oblikom nalik sočnoj Hrvatskoj, i uz Diazepam koji je popio s votkom da si uljepša dan. Taj tihi mladić mutna pogleda, a oštra bistra uma, miluje Muzu u oblom obliku čašice, punašne kasice-prasice. U njoj je votka, svijeta potka, koja mu pomaže, dok on pati, svijet tkati kap po kap tako da postane od oštroga pića sazdan slap. Miluje Muzu, krupnu tužnu suzu krumpirove zlatice koja stanuje kod brižne tete Katice za sve. Pokušava čitati poučnu knjigu o uspješnom odvikavanju od ovisnosti o alkoholu, koju je počeo čitati još 2021., dakle u godini koja je proglašena Godinom čitanja u Hrvatskoj uz snažan slogan-gun: ”U Godini čitanja čitajmo samo domaće autore i autorice!” Žao mu je što je tako drag čovjek, inače vrstan ravnatelj Vrapča Dezider Julius, počinio samoubojstvo na Badnjak 1953. kad je Hrvatska s teškom psihičkom mukom pjevala mučan bolestan stih Naša je čizma karizma komunizma. Mladić i dalje pije uz diskretno meandriranje narativa alkoholizirane psihoze, ali sad pomoću pitke šibenske loze. Govori trpke, gorke istine koje je moguće reći samo pokraj tople nacističke peći ili u pozitivnom ludilu interaktivnog razgovora sa samim sobom. Čista energija je nečista, ona je prljava kao i nečista. Zelena energija jest crna energija, jer je, kaže mi 13. čakra iz grada Bakra, puna bakra, grafita i litija kao drogirana antička svećenica i proročica Pitija, teška ovisnica o opojnom etilenu kao kvalitetnom halucinogenu. Tiho sebi u bradu mladić na latinskom jeziku govori njeno najpoznatije proročanstvo. U 11 sati navečer, kad se zatvara lokal, mladić ispije još jedan bokal doze pune loze, koju pije protiv psihoze, i šećući zadovoljan ode kao Ježurka Ježić u svoj dom, u dugu mračnu noć svoje kliničke sobe, tamo gdje sijevaju svi morževi noževi. Oni sijevaju britko u punome sjaju u Versaju, kako neki, koji u mozgu imaju mengu, u zagrebačkom slengu nazivaju tu socijalno osjetljivu ustanovu u Vrapču. Alkohol, uz psihofarmake i nikotin, jedina je službeno dopuštena droga i od države i od Boga. Iako je mladić maloljetan, u tome božanskom smislu je poduzetan, okretan, spretan i očito izuzetan te uvijek punoljetan. Sjeti se naslova jedne pjesme: Mrak je uvijek punoljetan. Mladić tiho sebi u bradu kaže da zavidi pjesniku na naslovu tom i da sad hita u svoj skroman dom u kojemu će u pjesmi Alkohol grije vijuge napisati kreativan bingo-stih Alkohol je Hamlet.

***

Pet sati popodne. Seansa u konobi Lukin. Točno u pet sati došao sam u konobu, ali dr. Križa još nije bilo unatoč njegovoj navici da dođe par minuta prije. Sjeo sam za stol i naručio travaricu i kavu. Upravo u trenutku kad mi je konobar servirao naručeno, stigao je dr. Križ, ispričavajući se što kasni pet minuta. Ma, sve je u redu, doktore Križ. Naš je projekt uvijek na radnoj temperaturi tako da je tih pet minuta također dio projekta. Čak sam siguran da ste, malo kasneći, mislili o njemu. U pravu ste, rekao je dr. Križ i naručio svoju uobičajenu kombinaciju: čašu crnog vina i šalicu crne kave. Proćelav stariji konobar bio je brz kao munja, znajući da će mu gospodin doktor dati dobru napojnicu. Kad je dr. Križ zapalio cigaretu, uključio sam diktafon. Koncentrirano smo poslušali moj jutarnji ritual. Dr. Križ se cijelo vrijeme smješkao. ”Odlična bugenvilija. čestitam! Vi ste nevjerojatan. Vi me, dragi profesore Zuban, uvijek pozitivno zapanjite. Danas ste to učinili još jače, snažnije. Naime, podsjetili ste me na mladost kad sam kao još mlad liječnik kratko radio u Vrapču. Those were the days.”, rekao je dr. Križ i zapalio cigaretu. Slijedilo je ono već uobičajeno: razgovor. Upitao me što mislim o psihijatriji. Odgovorio sam mu kritički se osvrnuvši na to područje medicine, citirajući mu usput neke rečenice iz djela Lainga, zastupnika antipsihijatrije, i iz djela Thomasa Szasza, osobito iz njegove knjige Proizvodnja ludila. Na spomen Lainga i Szasza i njihovih rečenica dr. Križ me zadivljeno pogledao i zajapurio se od radosti, ispivši vino dokraja. rekavši da je njegov rad dijelom zasnovan na radu te dvojice revolucionara u psihijatriji. Naš temperamentan razgovor, na mahove žestoka diskusija, trajao je do 8 sati. Pozdravili smo se srdačno kao i uvijek. Na kraju je dodao: ”Vi ćete me razoriti Vašim ”problemom” zdravog zdravlja, profesore Zuban. Vidimo se sutra. Laka Vam noć”. Nas dvojica uputili smo se svaki u svoju noć, dok je vjetrić s mora dražio moje nosnice mirisom mudre soli iskona. Ogladnio sam kao čopor vukova i pohitao na večeru svojoj ljubavi, svojoj Mariji.

Četvrta bugenvilija – četvrta seansa u konobi Lukin, Supetar

Četvrtak, 13. srpanj, 10 sati ujutro. Pozornica ista. Uključio sam diktafone i zapalio cigaretu, otpivši gutljaj izvrsne Tonkine kave.

”Ugledao sam se u svoju bugenviliju. Blistam od umne ljepote. Tako osjećam, pa se možda varam, jer i ja sam samo čovjek, subjektivan kao uobraženo subjektivno zrnce dijamanta. Tema dana? Pogledavši blago uzburkano plavo more u supetarskoj uvali, sjetio sam se sintagme ”more besmislica”. U redu, neka tema dana, tema četvrtog rituala, budu dakle besmislice. Zamislio sam, gledajući svoju lijepu bugenviliju, predavaonicu na fakultetu. Kolegice i kolege, dobro jutro. Hajdmo odmah in medias res. Budući da na cijeloj našoj Zemlji postoji, kako se kaže, more besmislica, što znači barem stotinu tisuća, danas ćemo spomenuti samo nekoliko njih, recimo pet. Da bismo bolje razumjeli besmislice, moramo znati jednu činjenicu: a ta je da besmislice nastaju na temelju nečega što u nekoj mjeri jest ili bi moglo biti smisleno. Sad kad to znamo, lakše ćemo se orijentirati u smislu besmislica. Uzmimo primjerice demokraciju. Očito je da prava demokracija, osobito takozvana izravna ili direktna demokracija, još ne postoji i nikad, zapravo, nije postojala, osobito ne u antičkoj Grčkoj. Zbog toga je tvrdnja da negdje postoji prava demokracija besmislena. To je dakle besmislica koja će trajati još dugo, vrlo dugo, znatno duže nego moj i vaši životi, kolegice i kolege. Druga od besmislica koje sam za danas odabrao jest tvrdnja da se nekad negdje dogodila revolucija. Ne, nije. Revolucija, ako se udubimo u smisao te riječi, još se nikad i nigdje nije dogodila, a veliko je pitanje hoće li se ikad dogoditi. Ono što nadobudni filozofi, sociolozi, antropolozi i povjesničari nazivaju revolucijom samo je tek malen evolutivan pomak u uzdizanju i stalnom oplemenjivanju ljudske vrste. Ukratko, sve dosadašnje takozvane revolucije su evolutivni pomaci naše civilizacije i zasad se uopće ne nazire, nažalost, mogućnost prave istinske revolucije kao, uostalom, ni mogućnost istinske slobode. Tako možemo zaključiti da ni sloboda, a to uvijek znači potpuna sloboda, nigdje na planetu Zemlja ne postoji, pa postojanje istinske slobode također možemo bez oklijevanja proglasiti besmislicom. Četvrta je besmislica tvrdnja da će korupcija jednom nestati. Neće, kolegice i kolege. Korupcija je integralan dio ljudskoga bića kao i nagon za ubijanjem te spolni nagon, spomenimo tek samo neke od nagona, i korupciju uopće nije moguće iskorijeniti. Nju je moguće zakonski kažnjavati kao i neke oblike ubijanja ili neke oblike spolnosti, nazvanih seksualne orijentacije, ali korupciju, kao ni spomenute nagone, nije moguće ukinuti. Peta je besmislica da će Zemlja trajati vječno, što uz rijetke iznimke dokazuje, između ostalog, gradnja grobova u kojima su zakopani naši pokojnici ili njihov pepeo u kazetama pokraj krematorija. Iako se govori o prolaznosti, koja je, po svemu sudeći, jedan od temelja svemira, a o neprolaznosti se govori ozbiljno kao da ona doista postoji. (Postoji možda, rekao bih usput, samo neprolaznost prolaznosti.) Ta nepokolebljiva vjera u neprolaznost plod je brojnih mitova o postojanju bogova, a osobito kršćanskog mita o postojanju Boga i Sudnjega dana. Ukratko, neprolaznost jest besmislica, kolegice i kolege. Uzalud znanstveni dokazi, uzalud nam uvidi antropologa i astronoma. Većina čovječanstva je definitivno retardirana. Da bismo ovo kratko izlaganje o nekoliko besmislica završili ipak u vedrijim tonovima, evo i slikovitog prikaza te besmislice o neprolaznosti. Riječ je o fenomenu koji svatko može lako provjeriti već u vlastitoj kući, pitajući ponešto o tome ukućane, roditelje, bake, djedove i ostale. Taj fenomen nazivam Sedamsto milijuna godina. Odabrao sam tu malu brojku, malu u svemirskim okvirima, tako da ju mogu bez problema razumjeti čak i oni ljudi neskloni razmišljanju. Kad razgovarate s ljudima o primjerice novcu, svi će vrlo lako razumjeti cifru ili brojku od 700 milijuna eura, dolara ili bilo koje važne valute. Da, ali ako im spomenete da za 700 milijuna godina (iako će se to prema ozbiljnim znanstvenim istraživanjima zbiti mnogo prije) neće biti ni Zagreba ni Rima, Pariza, Venecije, Londona, Beča, zapravo cijele Europe sa svim njenim gradovima i sa svim njihovim grobljima, a sve to zahvaljujući sporim, ali upornim tektonskim pločama. Ako im dakle to spomenete, neće to razumjeti, jer ne mogu sebi predočiti odnosno zamisliti 700 milijuna godina. Zar to nije paradoksalno, kolegice i kolege, da ljudi mogu lako zamisliti 700 milijuna eura, ali ne mogu zamisliti 700 milijuna godina?! Oni će i dalje obilaziti groblja i grobove svojih dragih, i to sve dok se ne dogodi neminovna katastrofa, koja se već mnogo puta zbila u povijesti Zemlje, kad će se cijela Europa pretvoriti u novu Himalaju. Vidimo se sljedećeg četvrtka u isto vrijeme. Neka svatko od vas napiše kratak esej o fenomenu koji sam, jer nisam pisac, umjetnik, opisao oskudno, ali je bitno da ste vi, moji napredni studenti, sve to razumjeli.

***

Pet sati popodne. Seansa u konobi Lukin. Kad sam došao u konobu, dr. Križ je već sjedio za stolom uz kavu i čašu crnog vina. Srdačan pozdrav. Konobar brzo dolazi. Na pladnju već nosi moju kombinaciju: travaricu i kavu. Otpijem gutljaj izvrsne travarice zaštićenog imena Hrvatska travarica, pogledam trajektnu luku, zapalim cigaretu i uključim diktafon. Dr. Križ i ja poslušali smo zadnji, dakle četvrti ritual našega projekta uz već njemu i njegovoj obitelji poznatu moju lijepu ”toksičnu” bugenviliju. Kad je završilo slušanje, lice dr. Križa, dotad koncentrirano, sad se razvedrilo. Široka osmijeha mi je rekao: ”Profesore Zuban, doista ste briljantan. Čestitam Vam na današnjem ritualu! Kolosalno Vam je dobar naziv fenomenalnog fenomena o 700 milijuna godina. A sad, kao i obično naša mala seansa, razgovor!”, rekao dr. Križ. ”Što Vi, zapravo, mislite o kršćanskom mitu o postojanju Boga?”, upitao me. Malo sam se zamislio, sjetivši se i stavova Marije, koja je stručnjakinja za sociologiju religije, i naših razgovora o toj temi. Rekao sam mu što o tome misli Marija, koja je o kršćanskom mitu objavila već nekoliko eseja, i ukratko mu izložio njezine stavove, rekavši da se s njom uglavnom slažem. Zatim sam se zahuktao i rekao što mislim o takozvanom Svetom Trojstvu, koje je moja omiljena tema. Dr. Križ je neprestano postavljao nova pitanja, a ja odgovarao, tako da je vrijeme do osam sati navečer brzo prošlo. Očito vrlo zadovoljan dr. Križ nas je počastio s još jednim pićem. Na kraju, prije no što smo se pozdravili, uzeo je diktafon, spremivši ga u džep, i rekao da će još nekoliko puta pomno preslušati cijeli projekt, napraviti bilješke te da će mi u rujnu reći što misli o svemu i usput mi dati svoju preliminarnu dijagnozu mojeg zdravog zdravlja. ”Samo budite spokojni”, dodao je, ”već sad mislim da je Vaše psihičko stanje odlično, što će, uvjeren sam, pokazati evaluacija našeg projekta. Pozdravite Mariju. Mi uskoro putujemo u Dubrovnik. Čujemo se, profesore Zuban.” Idući kući mislio sam o tome da bi nam takvih profesionalaca poput dr. Križa trebalo mnogo više. More se ljeskalo na mjesečini. Mudra sol mora i iskona u mojim nosnicama, u mojemu mozgu.