nazvao me je Damir, a ti znaš Damira, ni Bog ni zdravo nego izravno: Umro je Mladen Horvat., i sad šutimo nas dvojica, ja velim od čega, nije sad ni važno, i pozdravimo se, kao da nismo vodili ovaj razgovor, kao da ne vjerujemo da ga vodimo, i nazovem ja Pervana.

Žac blago pozdravi, znaš Željka, počnemo razgovor, konduliramo uzajamno, zaključimo da se obojica osjećamo nekako neodređeno, tupo, isprazno, nepripravni na ovaj razgovor, nespremni na ovaj prerani razgovor, i kaže mi Pervan da si imao visok tlak, nije sad ni važno, i tu se dogovorimo da odmah javimo jedan drugome kad je sprovod, čim jedan sazna.

I onda, nazovem Vinka, i Vinko, a možda ga ne znaš kao ja, ni mene koliko me on poznaje, i ja već na rubu plača. Kaže VInko:

– Znaš, sreli smo se prije par tjedana na placu u Dubravi, i kažem mu ja: Hajmo napraviti još jednu predsmrtnu emisiju.,

i odgovori mi Mladen idemo, i…. i tu je razgovor zapeo jer mislim da smo bili na rubu plača, s one druge strane.

Sad sam na koncu nazvao Zuhru.

Zuhra mi kaže, možda ne znaš takvog Zuhru, da bi se najradije kao dijete pokrio dekicom po glavi, jer to je valjda jedini način da ničeg ovog nema, da se nije desilo, da nije.

Dragi moj prijatelju, oprosti mi što na oproštaju od tebe moram okajati moj grijeh propustom, to što se nismo predugo vidjeli, to što kao svaki čovjek griješim prema bližnjima misleći da su oni ionako tu, pa za njih uvijek ima vremena.

Nema.

Isteklo je kad nitko nije očekivao.

Hvala Ti prijatelju na svakoj fori, svakom smijehu, svakom danu jedne nevjerojatne mladosti.

Hvala Ti, Mladene, što si moj i naš život učino lakšim, jer si ga prokazao smiješnim.

Čovjeka cijelu jednu vječnost nema, pa ga malo bude, pa ga onda cijelu jednu vječnost nema.

Ovo malo vremena između dviju vječnosti iskoristio si najbolje što čovjek može: smijao si se.

S razlogom.