Imam zbrku u glavi, jednako kao Zimmi.

Skvrčio mi se život u napregnutoj rimi.

Shvaćam ga kad se žali da grakće kao vrana,

I da ga život steže u kalup sa svih strana.

.

Jer nitko nikome nije dao riječ doživotno,

Pa tamburaši žive raspusno i bigotno.

Čačkaju nos i piju, pipaju nevidljiv ulkus,

A živo im se fućka za moral i javni ukus.

.

Premda, što drugi vide, samo je provizorij,

Ni jedno srce ne zna njihovu pravu true story.

Ne vide glavu, već pete, koje se u zrak dižu,

I prste koji rubom roza oblaka skližu.

.

No, ostariš, posijediš, a koljeno ti škripa,

Sav onaj zrak visine u grudima ti hripa.

Preostaje nam, Zimmi, zaboraviti trku.

Uboga glavo, kamo ti nosiš svu moju zbrku?

.