Psalam
Posvećeno Karlu Krausu

.
To je svjetlo koje ugasio je vjetar.
To je klijet, koju pijanac napušta popodne.
To je vinograd spaljen i crn s rupama punim pauka.
To je prostor, koji obojili su mlijekom.
Luda je umrla. To je otok u južnom moru
Za prihvat boga sunca. Tiču se bubnjevi.
Muškarci izvode ratne plesove.
Žene bokove njišu sred povijuša i vatrenih cvjetova,
Kad more pjeva. O izgubljeni naš raju.

Nimfe su napustile zlatne šume.
Pokapa se stranac. Pa počinje sitna kiša.
Panov sin javlja se u liku ratara,
Koji prespavljuje podne na užarenom pločniku.
Male su djevojčice u dvorištu u haljinicama punim
srcerazdirućeg siromaštva!
To su sobe prepune akorda i sonata.
To su sjene što se grle pred oslijepljelim zrcalom.
Na prozorima bolnica griju se prizdravjeli.
Bijeli parobrod na kanalu dovozi krvave zaraze.

Tuđa sestra ponovno se javlja u nečijim zlim snima.
Počivajući u ljeskovu grmlju igra se njegovim zvijezdama.
Student, možda dvojnik, dugo za njom gleda s prozora.
Iza njega stoji mrtav mu brat, ili silazi niza stare zavojite stube.
U tami smeđih kestenova blijedi lik mladoga novaka.
Vrt je u večeri. U klaustru uokolo lepršaju šišmiši.
Djeca pazikuće prestaju s igrom i traže zlato neba.
Završni akordi kvarteta. Mlada sljepica drhtureći trči niz drvored,
A kasnije njezina sjena opipava duž zidova
opkoljena bajkama i starim legendama.

To je prazan čun što s večera pluta niz crni kanal.
U tmurnosti starog azila propadaju ljudske ruine.
Mrtve sirote leže uz vrtni zid.
Iz sivih soba izlaze anđeli blatom umrljanih krila.
Crvi im kaplju s požutjelih vjeđa.
Trg pred crkvom je mračan i šutljiv kao u dane djetinjstva.
Klizeći na srebrnim potplatima prolaze raniji životi
I sjene prokletih silaze put uzdišućih voda.
U svom grobu bijeli se mag svojim zmijama igra.

Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga.