Ne dolazi mi se nešto na ovo mjesto, umorila sam se od pisanja i od iznevjerenih čitateljskih očekivanja, za koja većina mojih bliskih smatra da su (ipak) pretjerana. To ipak ne znači da ne radim, jer pišem uvijek, 50 godina u kontinuitetu, ako ne izravno u teke ili na ekranu, onda barem “u glavi” ili skupljajući mozaičke sitnice i dojmove, koji će jednom postati literarnom građom. Ponekad se veoma iznenadim, otvorivši nasumce neki od svojih “pomoćnih spremišta” u kojima su stvari ostale pohranjene: skice, gotovi tekstovi, prijevodi, pjesme, bilješke o pročitanom, sadržaj neke zbirke (ciklusi) ili naprosto citati koje ne bih smjela zaboraviti, budući da izriču nešto od univerzalne važnosti.

Dakle, danas je na redu stanoviti “Bordo notes” iz 1985-. godine, u kome nalazim Study Project za američku stipendiju, ciklus pjesama ZDJELA LEĆE po istoimenoj Ujevićevoj pjesmi rastavljenoj na stihove, fragmentarni prijevod Annie Dillard “Hodočasnica na Tinkerovu potoku”, bilješke o piscima koje sam u to doba čitala (Pavić, Krmpotić, Hesse, Milosz, Apollinaire), tri kratke priče i nekoliko pjesama u slobodnom stihu, zbog kojih zastajem, promišljajući što me zapravo odvelo prema rimi, toliko da se odnos u četiri desetljeća promijenio u omjeru 70: 30 u korist klasične (rimovane) forme. Napisala sam otprilike stotinu pjesama u vers libru, koje su ostale rasute u desetak zbirki, zajedno s vezanim formama. U makedonskoj knjizi, koja je u pripremi, prevoditelj Stojčevski odlučio se za balans pola-pola. Vjerujem da će cjelina dobro izgledati.

Oduvijek sam mislila da su rima i ritam bliže savršenstvu, da izrazitije pokazuju talenat i zanat, te da su “zavodljivije” za onoga tko strasno voli poeziju i ponekad uči pjesme naizust. U tome me svojedobno ohrabrivao i SAE, hvaleći rimu gotovo euforičnim slogom. Ovih dana, čitajući neke izrazito “konkurentne” i plodne (sveprisutne ) pjesnikinje , bliske časopisima i katedrama, vidim da sam u pravu. Ipak je to “šivanje domaćih pregača” po uzorku, gomilanje tankog štofa, raspuštanje nekih tekućih asocijacija, koje se “prirežu” na nekom mjestu, odakle počinje druga pjesma, slična prethodnoj kao jaje jajetu. Slabo je to, slabo, kad se svi bitni elementi poetike priberu, rekao bi naš stari dobri Poe. A kako k tome nisu više mlade, zaključujem da nemaju razvoja, da sve to ide u horizontalnu matricu i u krajnjoj konzekvenci u dosadu. Arogancija koju iskazuju prema rimi, sonetu, končetu i drugim “majstorijama”, zapravo ide iz frustracije i to je konačno, bjelodano jasno.

Premda poezija nije natjecanje, ipak bih rada da se povremeno “ukrste pera”, pa da odradimo paradigmu: “Ja ću poput vas, vi probajte na moj način”, tek toliko, da vidimo što tko nosi u ruksaku i tobolcu. I eto, dajem na uvid pjesmu staru 40 godina (iz mape Belladonna), koja nije ušla u makedonski izbor, pogubila se negdje. On je jedna od tih mojih 100-tinjak, zbog kojih bih ipak pledirala na oprezniji vokabular, kad se zbori o “retrogradnim pjesničkim pojavama” s pozicije koja takvu ocjenu ne dopušta. Zaista mi se ne da listati sve te kupusare i papire, no moglo bi biti još iznenađenja, tijekom “dugog toplog ljeta” koje već navaljuje na moje zamračene prozore.

Salut, pjemoljupci, iluzija kupci i dobrog ukusa nepogupci!

POLEN I PAUČINA

Vidjeh te lebdjeti u onom čistom zraku! Tašta dušo!

Kako si pomno birala između golih oblika:

Glineno posuđe, lanene plahte, jastučiće za igle!

Barok: lišće i vitice. I rajčice u octu, iz hladnog podruma.

I slak pred kućom, ljubičast. I prozor otvoren.

Tvoji dani bez predaha dizali su za tobom

Knjige, naslove, polen, kosu opranu kišnicom,

Punu glatkih iona. Sve to i to i ono.

Nadasve nemoguće izvrnute rukave: NEPOTREBNO JE LIJEPO. LIJEPO JE NEPOTREBNO. Etc. Etc. Etc.

Tako si me umorila i puštam te da odeš. Je li zaista

Trebalo posuđivati od tuđih uspomena: “Ona je išla

Ilicom, a plovili su za njom hodnici internata, podovi,

Stolice, čaše, olupan lavor, željezni krevet raskliman,

Morska trava oživjela u pljesnivom madracu.

Bila je Pjesnikinja, srljali smo po njenim tragovima i slutili…”

Stvarnost se događa između umetnutih rečenica.

Toliko truda uzalud! Toliko tuge! Evo: još samo polen leti.

A ti ćeš pasti.

Vidjet te tamo samu, u polju djeteline.

U crvenkasto sivom paučina je sjala na vjetru, jedna tanka

I beskonačna nit.

1985.

Flora Green