U VISINI SRCA
Svoj grad vidim u plamenu.
Prvo je planula košulja
u visini srca, zatim snijeg, stepenice,
stakla izloga, svjetiljke, pločnik,
ograda kazališta i na kraju
vatra sama.
A počelo je ovako:
Stajali smo na trgu, zagrljeni
i ljubili se naslonjeni na drveni zid
na kome su stari plakati
treperili na vjetru.
(Seoski put, potok, polje isprano kišom,
dio crvenog sunca na kome je netko ugljenom
napisao svoje ime).
Ljubili smo se zagrljeni
i goli ispod odjeće, radosni
što već gore
moj šal i tvoja haljina
i plamen proždire naša usta,
ljubili smo se ljubeći se,
kao da smo rođeni zagrljeni,
ne razlikujući usne
od poljubaca, stojeći
usred ognja
i sve što je gorjelo rušilo se u nas
dok smo se ljubili ulazeći
jedno u drugo,
da bismo zamijenili mjesta,
ljubili smo se kao da se rastajemo,
kao da stojimo na drugoj obali rijeke
do koje ne dopiru
glasovi prolaznika. Ljubili smo se
već bez uspomena i zatvorenih očiju
dok sam naslanjao svoje užareno lice
na tvoja koljena, tražeći
izgorjelim prstima
tvoju ružu, kao da sam već mrtav.
I tada se to dogodilo.