Brazilska redateljica, autorica i izvođačica Carolina Bianchi radikalna je umjetnica koja istražuje strukture seksualnog nasilja. Ovog puta usmjerava se na muške paktove i kodove bratstva. Predstava The Brotherhood suočava nas s pitanjima što znači muškost, tko sve pripada muškim bratstvima i kako takve naizgled nevidljive veze perpetuiraju nasilje. Bianchi ovom predstavom i sebi postavlja zamku. Razotkrivajući muška bratstva, sama postaje lik koji trpi posljedice kritike tog sustava. U prošloj predstavi uzela je drogu “Boa Noite Cinderela” koji se koristi u seksualnim napadima, koja je priprema terena za silovanja. Htjela je sama iskusiti fizičku i mentalnu traumu žrtve.

The Brotherhood ne razvija ideju da umjetnost može pružiti olakšanje ili zatvaranje traume. Sugerira zapravo da pokušaji interpretacije ili racionalizacije nasilja nad ženama umanjuju stvarnu bol i iskustvo žrtava. Poražavajuća je tvrdnja da je katarza na strani počinitelja. Žrtve zauvijek ostaju s neizbrisivim tragovima nasilja.

Bez napadačkog garda, zapravo tiho, a optužujuće, kroz pet stotina stranica istraživačkog eseja (koji se u dijelovima čita), i sjajne izvedbene partije (neke prizivaju stvarne osobe, neke su kodirane prepoznatljivim generičkim imenima i držanjem, Bianchi nas (režisere, pisce, muškarce, a na kraju i mnoge žene koje reproduciraju obrazac) poziva da odvažemo svoju ulogu u održavanju patrijarhalnih struktura i da se suočimo s nelagodom koju izaziva razotkrivanje tih sustava. Predstava mi je bila podsjetnik na moć kazališta kao sredstva društvene kritike i transformacije. Mnoge angažirane predstave bahato se obraćaju istomišljenicima, a glume da su usmjerene širokim masama, radnicima, desničarima. I tako ih se nikad ne poziva na dijalog, već ismijava, što izaziva sve nepremostivija nerazumijevanja. Tako smo svi radikalni ljevičari, ali za krug svojih istomišljenika. Ova predstava ne pretendira pametovati zabludjelim masama. Obraća se baš nama “pametnima” koji drugima solimo pamet, a ne prihvaćamo stvarnost koja se ubrzano mijenja pred našim očima. Meni je ovo bilo snažno otrežnjujuće iskustvo. Idoli u umjetničkom kazalištu, od Kantora, Castorfa, Marthalera, Ostermeiera, pa do Mila Raua koji je umjetnički direktor Festwochena (tu mogu uključiti naše starije generacije, za nekog mlađeg – i sebe samog) u ovom vremenu izazivaju drugačije konotacije od onih kad su formirali pokrete i stilove. Stvar koju sam “naučio” o njima i sebi od Caroline Bianchi jest da kontinuirano treba ispitivati ustaljene kodove i stvarati otpor prema normama koje perpetuiraju nepravdu. Ali prvenstveno – kod sebe samoga.