2’23- umro je još jedan moj prijatelj, veliki erudit i intelektualac, književnik evropskog formata, Dževad Karahasan.

Upoznali smo se još osamdesetih, pisao sam o njegovoj teorijskoj esejistici u Danasu; kad mu je izišao prvi roman Istočni diwan, molio me da mu budem promotor u Rijeci. Upoznali smo se tada uživo, družili i razgovarali intenzivno dva dana. Imali smo mnoštvo zajedničkih tema i interesa: zanimao nas je Krleža, obojica smo se služila strukturalističkom naratologijom, pričali smo mnogo o kazalištu, o piscima koje volimo… Da, i o politici, jer osjećali smo da se približavaju olujna vremena.

Već sam tada primijetio da iznimno lijepo govori. Pažljivo niže domišljene rečenice, briljantno ih dikcijski artikulira. Rođeni predavač, profesor!

Kad su prekinute telefonske veze između Zagreba i Beograda 1992., Jasna i ja smo često komunicirali preko Sarajeva, baš preko Dževada.

Kasnije će rat poharati i Bosnu, a Dževad će donijeti iz Sarajeva u Zagreb rukopis jedne od najboljih exjugoslavenskih knjiga o ratu, Dnevnik selidbe, koja će prije europske distribucije, praćene nizom nagrada, izići u Duireaxu, kod zajedničkog nam prijatelja Nenada Popovića.

Ta knjiga mu je otvorila vrata njemačkih izdavača, počeli su stizati pozivi za predavanja, za stipendije, gostovanja na katedrama.

Uglavnom stacioniran u Grazu, s prestižnim statusom “gradskog pisca”, koji ima na raspolaganju i otmjen stan, Dževad me često zvao u goste.

U trenutku kad sam u Profilu dobio ponudu da pokrenem ediciju “Velimir Visković bira za vas” odmah sam poželio da Dževad bude jedan od nosivih pisaca edicije; rado je prihvatio poziv i objavio četiri svoje knjige u mojoj biblioteci.

Puno smo pričali o tim knjigama još dok su nastajale. Bio sam fasciniran načinom kako on spaja formalne obrasce zapadnjačkog književnog modernizma i istočnjačku misao, mistiku i filozofiju.

Kad je Orhan Pamuk dobio Nobela, jetko sam mu, poluozbiljno, rekao: -Šteta, sad desetak godina nećeš biti u igri jer je Orhan popunio tu policu!

Nasmiješio se kroz svoj gusti brk: -Svjestan sam toga, ako se i zezaš!

Suradnju smo nažalost prekinuli prije kakvih 6-7 godina. Izdavač se našao u financijskim problemima i tražio od mene da objavljujemo samo ultimativne hitove, ne zanima ga kvalitetna literatura koja se prodaje u jedva tisuću primjeraka. U takvoj situaciji, ako ne smijem objavljivati Karahasana i Brešana, odustao sam od daljnje suradnje s Profilom, a Dževad je izgubio svoga zagrebačkog izdavača. Baš sam se osjećao loše, bespomoćno, krivo pred svojim piscima. U svemu tome i pogubio sam se s Dževadom.

Ja sam se zadnjih godina bavio svojom Adom, enciklopedijama, svojim knjigama; nisam bio u toku s Dževadovim zdravstvenim tegobama, o kojima on i njegova Dragana ni nisu željeli previše pričati.

I tako, do ovoga danas!

Otišao je moj prijatelj, čijoj sam se pameti divio, od kojega sam imao što naučiti. Zbogom Profesore