Iljf i Petrov: Prizemna Amerika, Buybook, Sarajevo 2024, 350 str. (Preveo sa ruskog Žarko Milenić)

Boje, zvuk i svjetlost, u skoro opštoj jednobojnosti, jednozvučnosti te odsustvu autorskog svjetla na odabrane teme u aktuelnoj prozi Regiona i Zapada, čini se da nam se vraćaju sa svakim izdavačkim projektom koji nam iznova ukazuje na značaj klasika. Ta, nova izdanja koja na svoj način brišu bibliotečku prašinu sa prethodnih, svojevrsno su podsjećanje, s jedne strane – na važnost stila i (relativne) vjere u moć i značaj književnog djela, sa druge – kako se danas pretežno piše. I, posljedično, kakva je u aktuelnoj prozi misao o svijetu. Naravno, u optici egocentrizma apsolutne većine savremenih pišaca i spisica. Klasici su, čini se, preostalim monasima Biblioteke terapija protiv nepodnošljive bolesti mediokritetstva koju, između ostalih, i ona rasa alhemičara, to jest “eksperata” u stručnim žirijima za takozvane književne nagrade ne samo u mom tamo već i u Italiji i Evropi, ne smatra infektivnom već poželjnom demonstracijom “zdravlja” utemeljenog na nonsensu: još pisanje ni propadlo.

Tražim oproštaj za ovakav uvod mom zapisu o Prizemnoj Americi, knjizi putopisa sovjetskog dvojca Iljfa i Petrov, pa ko želi, neka ga preskoči. Žao mi je, ali nisam odolio izazovu ovakve komparacije.

Takav je, dakle terapaeutski, i ovaj, Buybookov projekat aktuelnog izdanja dvojca sovjetskih klasika Prizemna Amerika (Одноэтажная Америка), u tečnom, stilski dopadljivom prevodu Žarka Milenića. (Prvo izdanje kod nas je objavljeno 1939, na hrvatskom, u prevodu Elize Dolić. Reprint je izdat 1946, potom je 1964 isti prevod adaptiran za izdanje na srpskom, tako da nam Milenićev prevod – mašala! – stiže nakon 60 godina). Prevodilac je i autor pogovora, jedne vrlo korisne sinteze o autorima, eposi u kojoj je putopis nastao i aktuelnosti tog djela. (Neka mi oprosti na krađi: Naslovio sam ovaj zapis o Prizemnoj prepisujući njegov: Putopis za sva vremena).

U periodu kad sam čitao kod nas prevedene romane Iljfa i Petrova (Dvanaest stolica, Zlatno tele) nije bilo potrebno neko posebno podsjećanje na ovaj sovjetski književni tandem). Ali, bilo je to, prostonarodno rečeno, prije ihaj-haj. Dakle, kad je bilo redova pred vratima biblioteka.

Nego, ponešto o autorima. Uz izvinjenje ako je to nekom suvišno!

Iljf (Ilja Arnoldovič Fajnziljberg, 1897-1937) i Petrov (Jevgenij Petrovič Katajev, 1903-1942), dva Odešanina, ukrstili su svoje književne puteve u postoktobarskoj Moskvi. U ranoj mladosti novinari, počeli su raditi zajedno i 1928 objavili Dvanaest stolica, satirični roman koji će doživjeti svjetski uspjeh. Njegov glavni lik, prevarant Ostap Bender, putem kojeg su autori ismijali negativnosti Lenjinovog NEP-a (Nove ekonomske politike), ali i univerzalnu socijalnu glupost, dobio je svoj produženi romaneskni život djelom Zlatno tele (1931). Takođe brojnim filmskim i teatarskim adaptacijama. Tandem je bio popularan i zbog svojih satiričnih priča objavljivanih u Pravdi. Nažalost, Iljf je umro ubrzo nakon putovanja po Americi; Petrov je kao ratni izvještač poginuo u avionskoj nesreći, 1942. Ozbiljni ponavaoci ruske književnosti smatraju da njihovi romani i priče nisu cenzurisani jer je dvojac svojim djelima zapravo kritikovao NEP, dakle Lenjinov ekonomsko-socijalni projekat mrzak Staljinu. Ali, njihova Prizemna Amerika nije doživjela istu sudbinu. Odlomci iz buduće knjige Prizemna Amerika autori su objavljivali u časopisu Znamja 1936, godinu kasnije objavljen je cjelokupni rukopis. Milenić nas podsjeća i da je knjiga ponovo objavljena 1947, 1961 i 1966, ali je cenzura iz originala djela uklonila sve reference na Staljina, preseljenja Charlesa Lindbergha iz Amerike u Evropu nakon otmice i ubistva njeovog sina (kasnije povezano sa njegovom saradnjom sa nacistima). Od 1947, u okviru propagandnog projekta borbe protiv “ulizništva Zapadu”, knjiga je uklonjena. Pojavila se opet, kao i druga djela Iljfa i Petrova, nakon Staljinove smrti, u periodu Nikite Hruščova.

Autori Prizemne Amerike boravili su SAD-u tri i pol mjeseca, od kojih su dva, krajem 1935 i početkom 1936, proveli putujući. Dakle u Ruzveltovom periodu u kojem američka vlada svojim mjerama još uvijek nije prevladala Veliku krizu. Taj period karakterisan je i političkim otvaranjem prema SSSR-u. Tome zahvaljujuci, sovjetskom dvojcu je dozvoljen službeni boravak u Americi.

Parafrazirajući autore Prizemne Amerike, recimo da su proputovali 25 država i nekoliko stotina gradova – od Njujorka i Istočne obale do Kalifornije, prešli Stjenovite planine, vidjeli Indijance, električnu stolicu u Sing Singu, razgovarali s mladim nezaposlenim ljudima, starim kapitalistima, radikalnim intelektualcima, revolucionarnim radnicima, pjesnicima, piscima, izumiteljima, inženjerima, obilazili fabrike i parkove, divili se dugim cestama i mostovima, sveukupno prešli 10.000 milja. Milenić nas podsjeća da je Mister Adams, netipični Amerikanac, njihov vodič po Americi, pravim imenom Solomon Abramovič Tron (1872-1969) emigrirao iz rodne Latvije u SAD, bio inženjer koji je imao važnu ulogu u elektrifikaciji SSSR-a, Izraela i Indije. Takođe marksista i simpatizer SSSR-a. Zbog toga mu nije produžen pasoš pa je od 1956 živio u Londonu. Saputnica ovog trojca i vozač forda “plemenite mišje boje” je Adamsova druga supruga Florinda, u putopisu Becky.

Jedna od karakteristika pet dijelova Prizemne Amerike (S prozora 27. sprata, Kroz istočne države, Ka Tihom okeanu, Zlatna država, Povratak ka Atlantiku), ostvarenih u 47 poglavlja, jeste u objektivnoj činjenici što, pri eventualnom drugom, trećem… iščitavanju, samo prvi dio bi morao biti čitan redom. Dakle, od prvog do desetog poglavlja. Sva ostala (10– 47) – prema čitaočevom zanimanju, svakom na volju, prema individualno poimanom redu. Poglavlja o Holivudu sam pročitao nekoliko puta. I to ne samo zbog aktuelnosti opservacija sovjetskog dvojca koji se čudi gledaocima većine filmova tada najveće filmske industrije, koji su, prema njima, potrebni osobama “ptičjeg mozga”. U njihovoj optici Holivud je očita posljedica američkog pragmatizma aut aut u kojem se, dakle bez ikakve dileme, razvilo “sve što donosi novac, a sve što ne donosi novac je zakržljalo i usahlo”. Ali, prema Iljfu i Petrovu, krah 1929 godine je pokazao da je zemlja koja je ostavila “Evropu daleko iza sebe (…) ozbiljno i teško bolesna”.

U svom slobodnom putovanju raznolikim prostorima SAD-a Iljf i Petrov su putnici neopterećeni ideološkim predubjeđenjima, zanima ih prije svega život stanovnika duboke Amerike, običnjakovića koji žive u prizemnoj Americi, dakle u krajevima u kojim dominiraju manji i mali gradovi, gdje je život različit od onog u najvećim centrima. Putuju bez predrasuda, štaviše žaokom satire često ubadaju sovjetske koncepte “dekadentnog američkog kapitalizma”. Prije svega, zanimaju ih ljudi, susreti sa njima, spontani a tih im zaista nije nedostajalo. Imali su priliku da se upoznaju sa Hemingwayem. U Fordovim fabrikama susreli su se lično sa gazdom Henrijem. U Bijeloj kući su slušali redovnu konferenciju redsjednika Roosevelta. Nisu prežalili što nisu upoznali Chaplina, onomad zauzetog snimanjem Modernih vremena.

U jednom ovakvom, posve neformalnom zapisu, ipak nema smisla nabrajati sve redom, koga su vidjeli i sa kim su razgovarali Iljf i Petrov. Bitnije je ukazati na način kojim su vodili te razgovore, na ono autentično u njima: veliku želju da saznaju ko su to drugi, uživo, daleki od slika iz sovjetske propagande. Ne znam kako će biti u slučaju drugih čitalaca, ali meni je uprkos 350 stranica pogolemog formata čitanje proteklo, čini mi se, u tren oka.

Autorima Prizemne Amerike neshvatljiv je dominantni američki koncept, dakle pravljenje para – posvuda, 24 sata. Ništa manje i svijet reklame. Dotakli su ga satnirički žestoko – kad bi nestala, Amerika bi postala zemlja očajnika. Ali, sovjetski dvojac vidi i mnoge humane manifestacije života, vidi kvalitet u prostosrdačnom odnosu Amerikanaca jednih prema drugima, dakle ne samo prema strancima. (Ima nešto od duha ove knjige baš na planu susreta sa ljudima u čuvenom djelu Johna Steinbecka Putovanje sa Charlijem, plodu autorovog putovanja sa svojim psom po Americi, 1960). Iljf i Pterov su impresionirani držanjem do riječi, stiskom ruke Amerikanca koji je uvijek iskren, nepatvoren: obećanje im nikad nije prazna riječ. Autostoper u Americi nikad ne ostaje na putu. Uvijek im se neko auto zaustavi. Vrlo često porede karakteristike američkog i sovjetskog načina života. Ali, bez ikakve ostrašćenosti u stilu “kod nas je bolje”.

Samo na kraju su, valjda da bi opravdali svoje putovanje (?), napisali pohvalu vrlinama Komunističke partije SSSR-a, postizanju jednakosti među ljudima i drugim pozitnivnim pojavama u sovjetskom društvu, a što je suprotno američkoj demokratiji koja “ne daje čovjeku nikakve slobode i samo amskira eksploataciju čovjeka od strane čovjeka”.

Zanimljivo je da je upravo sredinom tridesetih godina André Gide posjetio SSSR i dvama knjigama o svom iskustvu razočarao i svoje sovjetske i francuske prijatelje, komuniste. Napisao je ono što je vidio. Nepotkupljivi Gide. Ne, ni sovjetski dvojac nije bio od rase potkupljivih. Nisu bili putnici Amerikom koji su došli tamo da grde ili hvale. Niti jedno niti drugo. Drugačije – ovo ne bi bio putopis za sva vremena.

Umalo da zaboravim: u aktuelnoj ukrajinskoj čistki svega ruskog (o čemu se piše stidljivo, najčešće nikako), među 83 izbrisana imena velikih ljudi Odese našla se i ulica Iljfa i Petrova. U dobrom su društvu, pomenimo Babelja između ostalih. Ipak, bitnije je da traju djela nego ulične table.

Pročitavši s uživanjem putopis sovjetskog dvojca Iljf-Petrov nisam ni slutio da na aktuelni prevod Prizemne Amerike, a Buybook je to djelo objavio prije desetak mjeseci, Glas se odsjekao i onima koji su Prizemnu pročitali a imali su, vjerujem, šta reći pa nisu (Iljf i Petrov jesu hm!, sovjetski pisci, ali su pisali hm!, russkim jazikom, pa hm!, vremena su vunena i tako to)? Možda je tamo, u Regionu, što se tiče recenzija mnogo gore nego što smatraju moji vršnjaci i neka druga znana mi lica, desetak godina starija i mlađa? Misle, krepuskularno penzionerski, da je dotična, zajedno sa jednostavnim zapisima o knjigama, odavno pokojna. Istina, to nije zvanično objavljeno pa je zabuna skoro potpuna.

Prizemna Amerika – sjajan je Buybookov izdavački čin kojem doprinose i brojne, fascinantne fotografije koje su autori snimali tokom putovanja. Neću reći, glupavo kao u “recenzijama” korporativnih medija: Kupite tu knjigu. Samo: Kupite je ili pozajmite u biblioteci ako ste se uželjeli predaha od reportažnog petparačkog video-smeća. Ali i pseudoputopisa u formi “dnevnika” (kakav je recimo onaj Rumene Bužarovske, pa baš o Americi, zemlji golemoj, i baš u Buybookovom izdanju).