U jednoj od svojih “refleksija iz oštećenog života” Adorno nudi prikaz bezizlazne situacije. “Tko ne može pomoći, ne bi zato trebalo da savjetuje: u poretku u kome su začepljene sve mišje rupe, čisti savjet postaje neposredno sud prokletstva”. O tim se refleksijama u Minima moralia (1951) kaže kako je komadić trijeske u oku najbolje povećalo. Germanist i profesor kritičke teorije Gerhard Richter o ovom naizgled manje važnom Adornovom radu kaže nešto zanimljivo: kao da se cjelokupan Adornov misaoni napor sastoji u hvatanju u koštac s politikom Adolfa Hitlera. Naime, istoga dana, 30. siječnja 1933., izlazi Adornova knjiga o Kierkegaardu i njemačkim kancelarom postaje ambiciozni akvarelist i nekadašnji austrougarski kaplar.

Misaona slika “Crni glasnik” pripada drugom dijelu Minima moralije što je bio pisan 1945. godine. (Navodi će ovdje biti iz prijevoda Alekse Buhe.) U svrhu preglednije slike, valja napomenuti da je prosudba o minornoj vrijednosti ovoga rada motivirana time što se u njemu govori o svakodnevnom iskustvu te pobudama za spasonosnu orijentaciju unutar njega samoga. (Međutim, ima naravno i glasova koji tvrde suprotno; Minima moralia autentično je i vrhunsko etičko djelo dvadesetostoljetne filozofije. Uzme li se u obzir tradicionalan zazor filozofije naspram svega navodno nebitnoga i trivijalnog, onda takva perspektiva ne treba čuditi.) Začepljenost svih “mišjih rupa”, naime, prvorazredan je etički problem. (U grčkom ἄγγελος, angelos od kojega dolazi današnje značenje jest “poslanik” ili “vjesnik”, a ne nadnaravni zaštitnik tj. anđeo – Giorgio Agamben, hvala! A taj poslanik prenosi kakvu poruku koja kao da je ispisana na listu papira i potom spremljena u zapečaćenu kuvertu. Drugim riječima, komunikacijski je medij.) Otuda onda i crni glasnik te oštećeni život u konkretnoj povijesnoj situaciji. Zagonetka individualne sudbine isprepliće se ovdje s ograničenim mogućnostima eventualnog ovozemaljskog pomagača; pomagač je spreman dati savjet, no ta je obmana ujedno i samoobmana. “Mišje rupe” nisu zatvorene za nekoga pojedinačnoga, nekog Jednog, zatvorene su praktično za sve u nevoljnom položaju. U tome smislu, neće biti zgorega potražiti svjedočanstvo Jana Karskog iz Lanzmanovog dokumentarnog filma Shoah; i Karski je svojevrsni angelos koji u dva navrata prenosi poruku iz varšavskog geta zapadnim saveznicima. A tu neotvorenu poruku ni uz najbolju volju, ni uz povećanu hermeneutičku vještinu, nije sposoban razumjeti.

Vrijedi se na ovome mjestu prisjetiti recepcije Frankfurtske škole kritičke teorije. Adorno je zajedno s Horkheimerom, Marcuseom i Blochom bio naveliko čitan, prevođen i analiziran: Negativna dijalektika, nedovršena Estetička teorija, Filozofska terminologija … No, kao da je Dijalektika prosvjetiteljstva (1947) najavila obrat nakon što je ranih 70–ih bila dovedena u pitanje ideja o povijesti kao nezaustavljivom i bezgraničnom progresu te ostvarenju sveopćeg blagostanja. Takva su očekivanja bila proglašena mitom. Suputnik Frankfurtske škole Walter Benjamin (1892 – 1940) u tome novonastalom kontekstu dobiva na važnosti. Iregularan mislioc, sklon aforističkom i fragmentarnom izrazu, lucidan promatrač umjetničkog djela u doba njegove tehničke reproduktibilnosti i tzv. ljevičarske melankolije, originalan tumač Baudelairea i Prousta, autor zavidne produkcije koji je za života objavio samo dvije knjige. Zanimljivost jest svakako to da su Adorno i drugi članovi Frankfurtske škole radili na tome da Benjamin pronađe sigurno utočište u Americi i osiguraju mu skromne prihode, ali i to da su teorijske razlike (npr. oko kategorije posredovanja) između njih dvojice navodile Benjamina na produžen boravak u okupiranom Parizu te posljedično na deportaciju i smrt dok je čekao prijevoz preko Atlantika.

Cijelu ovu digresiju valja razumjeti u sklopu kontekstualizacije problema bezizlaznosti. “Time što ne ispuštaju nemilosrdnika, milosrdni postaju izaslanici nemilosrđa.” Ili vjerojatno bolje: “Kome se nema šta savjetovati ne treba mu ni pomagati, rekli su građani, koji se savjetom što ne košta ništa iskupljuju od pomoći, a istodobno bi htjeli da steknu moć nad onim ko im se, dokrajačen, obratio.” Bezizlaznost se ovime otkriva kao stanje radikalne prepuštenosti pojedinca sebi samome i svojim (ne)moćima. U sklopu Minima moralije istaknuto mjesto ima i poglavlje “Praznine”. U njemu se, naime, Adorno izrijekom poziva na “distancu od kontinuiteta”. Tek u tome se mjeri vrijednost neke misli. Adorno piše refleksije iz oštećenog života, a ne refleksije o oštećenom životu, piše dubinski proživljeno, no ne i naprosto prepustivši se bespomoćno proživljenom. Batrga se svemu unatoč. Pri tome ne ispušta iz vida granično iskustvo: “Tamo gdje je sve loše, mora da je dobro da se dozna najgore”. I u tome valja vidjeti upravo etičku dimenziju Minima moralije. Adorno nije moralist. A aforistički i fragmentarni iskaz, postavši ujedno i skokovit, bez obveze prema “diskurznom napredovanju”, pokazuje se dragocjenim stilom mišljenja i pisanja.