slikovnost saša montiljo
.
Mon coeur sans plan
.
Pitaju me kakvi su ti planovi
A ja ne znam šta da im kažem
Rekla bih: pročitajte priču
o ribaru i zlatnoj ribici,
pa me onda pitajte
Ali oni ne čitaju bajke
Oni čitaju portale
čitaju knjige samopomoći
čitaju kako se postaje neko
Kažu da je čovjek bez plana
kao papir bez sadržaja
A ja mislim na tebe
Na tvoj tihi plan da ozdraviš
Plan o kojem nikom nisi govorio
Jer ako ga izgovoriš
neće se ostvariti, zar ne?
Ljudi zavide i umiranju
Nisam znala u koje vrijeme piješ lijekove
Iz srama si ih krio
Jer je bolest beščašće
Jer tijelo treba da šuti
da nestane nečujno
da ne uznemirava tuđu jutarnju kafu
U mojoj kući, smrt nije bila drama
Bila je kao kiša koju donose brzi oblaci
Jedna smrt u danu donosila bi mi čokoladu
Dvije bi mi darovale lutku
Tri su već bile ozbiljna stvar
Djed mi je rekao kako utjeha
Ne mora biti istina
Dovoljno je da zvuči kao nada
Zato sada
kad gledam u prazne oči
u govnjivim hodnicima bolnica
pričam bajke
O ljekovitim čorbama,
o čovjeku kojeg je izliječila šuma
ili molitva
I sve to bude dovoljno
Jer niko ne voli istinu kad boli
Pitaju me kakvi su ti planovi
A ja se sjetim malih stvari
Kao što sam jednom
Pred svoju prvu malu smrt
veša koji će pokisnuti
čaša koje nisam oprala
ključeva u jakni koju sam negdje zaturila
Male stvari kao dugmad
što drže stari kaput na okupu
Život je od njih, ne od velikih riječi
Još te čujem iznutra
Dišeš ispod mog rebra
Ponavljaš da ti si čovjek od čelika
Znam da nisi bio
Znam da tako nešto ne postoji
Ali nikad ti to nisam rekla
Jer ti si morao u nešto vjerovati
A ja sam morala nekoga voljeti
Kolegice me opet pitaju
kakvi su ti planovi
I ja im kažem
planovi melju snove
Planovi su kao kad zaspiš u taksiju
i glava ti tresne o staklo
a nema ničije ruke
da se uvuče između tebe i svijeta
U noćima poput ove,
kad se osjećam čitavom čak i bez tebe
razumijem da čovjek postane cinik
kad preživi ono što ga je trebalo slomiti
Postane otporan, netaknut
Postane neko
ko ima planove za sve
osim za vlastito srce
radio gornji grad 
