Većina teoretičara, filozofa, sociologa i povjesničara kulture, složit će se oko tvrdnje da čovjek današnjice “živi u praznome”, i da traje u nekoj vrsti “bezoosovinskog stanja” u odnosu na svijet. Taj svijet ispražnjen je od ideala, nema stvarnih uzora, ne daje odgovore, ne uvažava pojedinca, ne ohrabruje i ne prihvaća odgovornost ni za čiju sudbinu. Čovjek je , vele oni, jednom “izbačen iz mita”, ne može se tamo vratiti, nejasno mu je što se dogodilo, te panično traži svoje mjesto u svijetu, pitajući se o smislu postojanja. Svijet starih bogova je uništen, heroji kulture mrtvi su bez pogovora, moćne sile koje ravnaju prirodom zarobljene su i “razotkrivene”, ljudski je život na kocki i na lutriji, vrijednost pojedinca ne postoji. Arkadija je čovjekovom rukom razorena, život izvan nje sliči na tamnicu i neprestani hazard. Zamjene nisu ponuđene, ili su toliko provizorne, da nitko u njih ne vjeruje. Pitanje je, međutim, koliko je sav taj pozitivizam i relativizam pomogao čovjeku? Gdje smo mi danas, zapravo?

U svom poznatom djelu MIT I ZBILJA” M. Eliade ustvrđuje: “Funkcija mita jest otkrivanje modela i da time dade značenje Svijetu i ljudskom životu. Zahvaljujući mitu, polako se javljaju ideje o stvarnosti, vrijednosti, transcendenciji. Pomoću mita, svijet se može shvatiti kao savršeno organiziran, jasan i značajan Kosmos.” Alegorijski govoreći, mit je kuglast , kompaktan, okrugao, isprepleten i povezan. U njemu su religija, filozofija, empirija, poezija, gornji i donji svijet, misteriji i obredi, unakrsna komunikacija između svjetova, mnoštvo ulaza i sigurnost kad si jednom “unutra”, bez potrebe da izađeš. Nema potrebe biti “izvan sebe”, jer nas isti autor uvjerava: “Mitovi razotkrivaju sve što se dogodilo, od kozmogonije do osnivanja društvenih ustanova”. Treba samo na prava vrata pokucati ili s otvora špoilje odvaliti naslonjen kamen.

U današnjem ustrojstvu postojanja, s predominacijom 3-4 velike religije i desec ima”derivata”, nema također potrebe za obredima, ritualnošću, kolektivnim “hipnozama”, koje bi ljude uvele u mitologijske realnosti, danas nedohvatljive. Kršćanstvo je oduzelo moć Panovom carstvu, ponudivši za uzvrat tek neke modificirane obrede, kakvi su, primjerice, oni vezani uz SOLSTICIJ /SUNCOSTAJ. Postoji zimski i ljetni solsticij, što je Crkva vezala uz rođenje Isusovo (zimski) i rođenje Ivana Krstitelja (ljetni). Sunce u ljetnom solsticiju dosiže svoju najveću udaljenost u odnosu na ekvator. Tehnički govoreći, taj “Midsummer” je na polovini vegetacijskog perioda poljoprivrednih kultura. Već se vidi od čega ćemo i kako živjeti ostatak godine. Pale se Ivanjski krijesovi, što je tradicionalna kršćanska manifestacija, kao zamjena za poganske rituale. Oni spadaju u baštinska događanja, povezana s čuvanjem tradicije i običaja.

U toj najkraćoj noći u godini (23. na 24. lipnja) događaju se različita čudesa, sjajno opisana u Shakespeareovoj persiflaži SAN IVANJASKE NOĆI. Ivanje se slavi širom svijeta, nordijskog, slavenskog, mediteranskog. Mladići se okušavaju u preskakanju ognja, pri čemu se sugerira visina usjeva koje će ratari ubrati. U središtu proslave je Sunce i njegov fantastični kult. Slavi se na “svetim mjestima” poput megalitskog kamenja u Stonehengeu, do seoskih livada i proplanaka. To je festival vatre, cvijeća, ljubavne magije, u kome se priziva moć, da bi se nadvladale mračne sile i zaštitila obitelj. Vjeruje se da biljke prikupljene u Ivanjskoj noći imaju čarobnu moć. Razvijeno je gatanje po ivanjskom cvijeću, dok su mnogi folklorni napjevi također u svezi s ovom temom i običajem.

Nadamo se da nikakvi novovjeki kalamburi (nogomet, mega-koncerti, povorke ponosa i sl. ) nikada neće zatrti Ivanjske običaje, kao ni stvaralačku maštu proisteklu iz takvih proslava. Prepustimo završnu riječ Eliadeu: ” Muze doista pjevaju, polazeći od početka, o pojavi svijeta, postanku bogova, rođenju čovječanstva. Tako razotkrivena prošlost više je nego anticipacija sadašnjosti: ona je njen izvor. Dolazeći do nje, sjećanje nastoji , ne smještajući događaje u vremenski okvir, nego i dosižući dubinu bića, otkriti podrijetlo, prvotnu stvarnost, iz koje je potekao kozmos, a koje omogućuje da se shvati postojanje u cjelini”.

.

10. lipnja 2025. Flora Green