Kao da je ovog trenutka preda mnom, vidim svoju babu Vitoriju kako zatvara škure dok se s mora valjaju crni oblaci i počinje nevera. U prozor stavlja krunicu, čini znak križa, pa zaziva svetog Nikolu putnika, svetog Iliju gromovnika i svetu Barbaru, da čuvaju mornare na moru, i svakoga koga će nevrijeme zateći na otvorenom. Najdraži od svih, babi je bio sveti Ante Padovanski. U njega se pouzdala i samo zazivanje njegova imena bilo je ključ koji je mogao otkloniti zlo, sačuvati od propasti i pomoći da se pronađe izgubljeno. Zato je baba svaki dan započinjala molitvom, i ta njena jutarnja rutina u sebi je imala nešto duboko umirujuće, proizašlo iz pouzdanja i nepokolebljive vjere da će uz zaštitu najdražeg sveca, na dobro izaći sve što nas tog dana čeka.

Baba Viktorija već nekoliko desetljeća spava u kamenom grobu na svom otoku, ali kako vrijeme ide sve mi je bliža, pa i sama često pozdravljam dan njenim ritualom. Stanem na prozor i prema Nebu šapnem nekoliko riječi: hvala što sam se probudila, otkloni danas od mene zlo, čuvaj one koje volim. Te su riječi samo mali dio priče o dubokoj ljudskoj potrebi za zaštitom, vapaj nebeskoj milosti da se spusti na zemlju: ovdje, sada, meni. A molbe su sve slične, kao što su slične i nemoći i tjeskobe iz kojih se zaziva, s jednakim pouzdanjem u bijela krila oku nevidljiva, i lik koji svijetli iz tame poput tajanstvenog, umirujućeg dobra.

Sveci zaštitnici poglavlja su iz ženskih priča, jer su oduvijek žene bile te koje su molile za zagovore, prinosile darove, najljepšim cvijećem iz vrta kitile oltare, zavjetovale se, postile, spremale najbolja jela i najfinije kolače za kirbaje i feste. U večernjem predahu, kad bi se ruke umorile od posla, žene su ih sklapale i Nebu upravljale šapat vezući molitve koje su započinjale imenima djece, muževa, braće i roditelja: za oporavak od bolesti, sretan povratak kući, uspješan završetak škole, za svakidašnji kruh, otklanjanje od poroka. Svece zaštitnike u nekim su obiteljima častili i štovali generacijski, nekima su posvećeni gradovi i sela, imanja i usjevi u poljima, a mnoga su djeca nazvana njima u čast. U našim se krajevima naročito časte Sveti Vlaho, Sveti Nikola, Sveti Roko, Sveti Jere, Sveti Duje, Sveti Ante, Sveti Ivan, Sveta Lucija, Sveta Barbara, Sveti Josip, Sveti Franjo, Sveta Ana, Sveta Katarina.

Moje se vrijeme po svemu razlikuje od vremena kad je baba Viktorija stavljala krunicu u prozor čim bi zemlju zatresli prvi gromovi, ali jedno vrijedi i dalje. Kad čovjek poduzme sve što je mogao i dođe do kraja svog znanja pa malen i u smrtnom strahu zadrhti pred neizvjesnim ishodom, misao instinktivno potraži onu istanjenu, požutjelu sličicu iz starog molitvenika. I premda već dugo nema ni molitvenika ni ruku koje su ga listale, izblijedjele pozlate i lica svetaca svjetlucaju na rubovima pamćenja čekajući svoj trenutak. On se najčešće dogodi u noćima velikog straha, kad čovjek stiješnjen između očaja i nade, sumnje i vjere, u tjeskobi traži tajni prolaz. Ona mala, gotovo nevidljiva vrata koja vode prema Edenu, i koja se na zaziv svečeva imena otvore bešumno, da umorno i uplašeno ljudsko biće propuste u mirisne i ljekovite dubine vrta.

.

E.G. O VOĆU, NEBU I GODIŠNJIM DOBIMA