O  poeticii rata u Tomislava Čadeža

U ratnom dobu, ljudi postaju poput prirode- njihova unutrašnja dinamika u nezavisnom je, neumoljivom i nezainteresiranom toku. Neovisne o pojedinčevom doživljaju ili htjenju, prirodne situacije nižu se vlastitim, sudbinskim, slijedom. Bez-sućutna priroda ne sažaljivo svjedoči smrti. U ratu, pogibije se registriraju, ali oko njih se ne drami.

Kako bi se psihološki preživilo, ratne zgode zahtijevaju pojedinčevo prihvaćanje postojećeg. On doživljajno reagira na ograničenoj razini. U saznanju kako je aktualno nemoguće promijeniti ili na njega utjecati, emocionalno se samo-suspendira, i umjesto čovječnog bivanja u osjećaju, stoji u neodredivoj tjeskobi.

Pred-hollywoodsko, prirodno, stanje rata ne zastrašuje evidentnim strahotama. Uronjeno u muke, broji ih kao uobičajene trivijalnosti. Okruženje očite patnje, šokirane sudionike ne uznemirava. Odijeljeni staklenim zidom od stvarnosti, promatraju je kao plošnu sliku. Emocionalno otupljeni i bez-doživljajni, određuju se cerebralno. Tragičnost priopćavaju robotski, kao nezgodnu vijest, neodijeljenu od ostalih, sasvim banalnih zapažaja.

Faza prirodne etape rata određena je šutnjom ideala. U okružju bitki, ne spominju se domovina ili bog. Sjećanja dotiču ljudsko, pred-ratno prošlo. Oko registrira ono što sada jest. O budućnosti se ne misli. Ideali su prignječeni emocionalnom paralizom i jedinom ambicijom – ostati živ.

Pred-hollywoodsko stanje rata umanjuje značaj patnje pojedinačnih, i suosjećajna oduzetost doseže svoj maksimum. Domovina zahtijeva moguću smrt. U Njezinim očima, život je zamjenjiv. U poimanju Domovine, bivanje je iskoristiv je i isplativ čin. U ime Domovinsko-općeg, potrebno je zanemariti vojnikovo-sporadično. Domovina traži opstanak i kada on podrazumijeva nestanak onih koji ju najviše vole. Sastavljena od zasebnih, istovremeno neumoljivo inzistira na njihovom poništenju sebi u čast. Da bi opstala, Domovina se spremno samo-razara.

Svjestan njenih naloga, vojnik se spušta u život. On zapaža se kako su tragovi minobacačkih granata nalik na kravlja govna (Čadež, Pejzaž). Prazan novčanik poginulog izaziva obiteljsko čuđenje, jer plaća je bila jučer (Čadež, U šoku) Iznenađuje koliko je, naizgled krhak, leš tinejdžera težak pa je njegovo je nošenje posao koji drugima vraća krv u obraze (Čadež, Posao za četvoricu). Otkinuta ruka suborca još je topla, da bi ubrzo postala hladna (Čadež, Što je toplo bit će hladno).

I nitko ne vrišti od boli. Prave se da sve to skupa nije ništa. Ili barem da nije tako značajno puno.

Banalizirajući zbilju, sudionik ljudski preživljava. Dok, zbog Domovine, gleda rasap čovječnosti u usponu patnje, on se intimno bori. U privatnosti svoje bitke nastoji sačuvati vlastitu ljudskost od samo-zaborava. Trivijaliziranjem traume čuva humanost koju patnja nemilosrdno mrvi. Svjedok se bori da u prirodnom ratnom stanju ne postane zvijer. Ukoliko se tome odupre, zbog Domovine, postaje heroj svog vlastitog života.

No, nakon što se ratna zbilja okonča u svojoj stvarnoj, prirodnoj, etapi, slijedi njen hollywoodski nastavak. Redatelji društvene zbilje spremno i kalkulativno sabiru publiku oko muke ratnih junaka. Tumače značaj njihovih djela zbog velebne Domovine. Pozivaju na prezir prema uniženim neprijateljima i definiraju zle. U svom crno-bijelom filmu, traže svrstavanje u tabore dobrih i neispravnih. Perpetuiraju mržnju kako bi održali zaplet. Sprečavaju oprost jer bi njime filmu došao kraj.

Opčinjena radnjom, publika prihvaća fikciju i traži nastavke skupih projekcija. Zaneseni gledatelji sudjeluju u igri kako bi skrenuli pogled s vlastite stvarnosti. I dok su zaokupljeni borbom već završenih bitki, malo im je važno što istinski junaci žive u trenu u kojem ne uništavaju zle već nastoje pobijediti zlikovca u samome sebe.