Svi oni koji su ikada bježali od kuće, u mašti ili stvarnosti, znaju da je trenutak “zamaknuća za ugao” pri korak prema slobodi. Kad odeš iz vidnog polja bilo kojega od svojih Kerbera, kad misli zaustaviš na pokretu zatvaranja vrata, počinje stvarna avantura, operacija i projekt, čiji je krajnji cilj promjena i odvajanje, presvlačenje u novu kožu, voljnost za drugi start i grabljenje prigode da se on i dogodi. Spašen. Spašena. Slobodna. Svoja i ničija više. Konačno, konačno, konačno!

Svejedno ti je koliko novca imaš u džepu torbi, imaš li rezervnu presvlaku i spavaćicu, adresar, odrezak od mirovine, popis namirnica, tablete od redovne terapije, uložak za cipele, rašpicu za nokte, pincetu, dezodoran, adresu kolekcionara naive, rezervne naočale i najmiliji prsten: oni već pripadaju dugoj osobi. bivšoj i tebi ne posve omiljenoj, kojoj si do jučer pripisivala komociju, kunktatorstvo, malograđanski gen, sklonost kompromisima i robovanje načitanosti, koja te vazda sprječavala od poteza u stvarnom životu. Pa evo, i sada. Promiče u sjećanju naslov Bartolićeve knjige: ZA VUGLOM PROVINCIJA. I jedna rečenica iz Marinkovićeva KIKLOPA: “… a iza prvoga ugla čeka te briga da te dotuče”.

Otkud to, čemu to? Da je tako mislio Livingstone, bi li ikada čuo šum onih slapova u srcu džungle, na rijeci Zambezi, koji su ga hipnotizirali i pretvorili u drugoga čovjeka? Bi li mladi Rockefeller završio kao bankar, veleposjednik i predsjednik golf kluba, umjesto kao obrok kanibalima u Novoj Gvineji, da nije zamakao za ugao, pred zgranutom obitelji i dao se nagovoriti svom drugu Holandezu na sumanuti “izlet” u svijet divljine i egzotike? A naš posvojeni rođak Thoreau, bi li završio za prestižnom katedrom a ne u ćorki i u šumama, da ga vrag nije namamio za ćošak, baš u pravi čas? No, kada bi uopće živio u tom slučaju, budući da ni pedesetu nije uspio uhvatiti prije groba? Vražji ugao, izazovni ugao, ugao s urezanim vještičjim križem, koji samo opčinjene oči vide! Pričinja ti se do kraja tvojih dana i ne možeš svojoj opsesiji pomoći niti pobjeći!

Zamaknuvši danas za ugao, na putu do autobusne postaje, imaginiram kako ću u roku od sat vremena doći na odredište, popiti kavu, pojesti kroasane, skuhati kokošju juhu, uključiti klimu, staviti S. Bassey na gramofon, završiti rođendansku bilježnicu pjesmocrtanku za A., izglačati haljinu za sutra, lijepo spavati u svom prostranom krevetu, možda napisati novu pjesmu, odmeditirati na anatomskoj ležaljci stavak o o slobodi i biti ultimativno sretna, u spoznaji da ništa na svijetu više ne MORAM ako ne želim ! Jest da sam nešto kasno pronašla svoju oazu i smislila plan za egzodus iz tjeskobe i prašnjave rame, no opravdava me činjenica da sam relativno razumno, nisko postavila cilj: zamaknuti a ne trajno nestati, ostaviti vrata odškrinuta, ne izgubiti ključ stvarnosti i po mogućnosti preživjeti.

Do slijedećeg impulsa, spontanog micanja nogu, pulsirajuće krvi u sljepoočici, odluke da ne odustanem i slatke strepnje da je ključ na pravom mjestu i da nikakva katastrofa nije razorila gnijezdo kome se predajem, brišući iz memorije onaj posljednji citat: “Zamaknuvši za ugao, zakoračio je u drugi svijet…”. Ne smijem se ni sjetiti kako se junak zvao i što je sve bilo poslije! Ne smijem, dakle, neću. I tu smo dilemu riješili, šućur Allahu!

11. lipnja 2025.