Kanal RAI News 24, mala vijest

Jučer navečer, 8. lipnja 2025., po velikim medijima kruži vijest da je otkazana razmjena ratnih zarobljenika i leševa između Ruske Federacije i Republike Ukrajine. Razmjena je bila dogovorena na takozvanom mirovnim pregovorima u Istanbulu, takvom sastanku predstavnika ukrajinske i ruske vlade.

RAI News 24, koji pratim, prikazuje intervju s jednim vozačem kamiona, čini se. On Ima nekih pedeset godina. Ozbiljnog i zabrinutog lica, objašnjava nešto u kameru, malo i gestikulirajući, kao da zdvaja. U prvom je planu, na nekom velikom praznom parkingu. Dvadesetak metara iza muškarca pozadinu čine dva velika bijela šlepera, parkirana jedan za drugim. Ispunjavaju kadar od ruba do ruba i tvore neku vrstu bijelog zida.

Kutije za teret su vrlo duge, poput vagona i, zajedno, djeluju kao teretni vlak. Kamionske kompozicije, velike limene kutije i visoke uske vozačke kabine tegljača nad motorom, iste su boje. Da su kabine uske znači da iza vozačkog sjedala nema još pola metra prostora za krevet na kojem se vozač može odmoriti; te malo šire kabine najčešće vidimo na šleperima na duge pruge dok tegle transporte velikim cestama.

Šleperi su iste bijele boje, neutralni su i anonimni. Nemaju uobičajene natpise ili logotipe niti kakve obojene ukrase. Sve je estetski čisto: veliki dugi vlakovi, ispod veliki crni kotači. Njihova bijela boja nije jaka, ne blješti. Zagasita je. Pri lakiranju, crna boja umiješana u bijelu bila je odmjerena je na miligram: pigment je bjelinu samo zagasio, ali do sive je još daleko.

Televizijski prilog Rai News-a 24 traje manje od dvije minute. Fiksan je, ali završava s dva kratka kadra. Tu također dominira bijela boja. Vidimo odulje bijele plastične vreće naslagane u zatvorenom prostoru. Vreće su od dobrog materijala, blješte pod reflektorom kamere. Izdašne su, nabori su raskošni, lijepi kao morska pjena. Ta dva kadra su kratka, vjerojatno iz pijeteta. Na čemu treba biti zahvalan, jer čovjek automatski počne gledati jesu li mrtvaci u njima naslagani ili polegnuti jedni do drugih. Kad su leševi naslagani, to je, naime slika krajnje nečovječnosti. Iz poetike masovnih grobnica, o kojima smo u međuvremenu jako dobro informirani. Dugujemo je „finalnom rješenju“, koje je službeno počelo 1942., te s malim varijacijama i na raznim mjestima traje do danas. Pojedinosti su opće poznate, a tko god je punoljetan i kaže suprotno, laže. U bosanskom gradu Tuzli postoji jedna velika zgrada s rashladnim uređajima gdje su stotine, ako ne tisuće kaotično zatrpanih tijela prethodno strijeljanih na jednom drugom mjestu, ovdje bila slagana jedno pokraj drugog odnosno svako za sebe.

Montažeri priloga emitiranog na RAI-u refleksa taksiranja ophodnje s leševima su me poštedjeli, a sam sam iz opreza cijeli prilog ionako pogledao prethodno isključivši zvuk. To sam uspio jer je prilog prikazan u širem sklopu teme ukrajinskih ratnih strahota. Dovoljna za isključivanje tona mi je bila tema, naslov priloga: Rusija u ovoj razmjeni treba predati 1.500 mrtvih i 1.200 živih ljudi, od kojih su potonji većinom ranjeni ili jako bolesni. Koliko zauzvrat Ukrajina, te koga, čega i česa, zaboravio sam, vjerojatno u dlaku isto toliko.

No, razmjena je bila propala. Za sada. Koliko je to „za sada“? Kako se mjeri vrijeme u frižiderima, kako u cestovnim hladnjačama?

Kako se mjeri u bolničkim barakama te kako iza žice, znamo. Po prilici, iz literature. „Literature“(!).

Stvar se, međutim, brzo promijenila. Sad smo danas, u punom jeku dana 9. lipnja. Razmjena! Udarno se emitiraju profesionalno učinjeni kratki snimci razmijenjenih ratnih zarobljenika. Ukrajinski su zaogrnuti u svoje žuto-plave zastave; svi su ošišani do gola, lubanje im se bjelasaju i veseli su.

Veseli su na snimkama i oslobođeni ruski vojnici s druge strane. I oni su zaogrnuti u zastave, ali ne u ruske nego neke dosta šarene koje ja ne poznajem. Oni nisu ošišani do gola.

Tekst vijesti u off-u me obavještava da je posrijedi prvi obroku razmjene, daljnji usljeđuju narednih dana. Ne preciziraju se rokovi. Ne zna se točno. Ali se zna da jedan od kriterija razmjene, dogovorene u Istanbulu, jeste dob: da su vojnici mlađi od dvadeset i pet godina. – Da li to vrijedi i za ruske vojnike, ne shvaćam točno, ali kod ukrajinskih to je tako, na snimkama su stvarno mladi, klinci, reklo bi se. (Dan kasnije ću doznati. Objavljene su fotografije oslobođenih ruskih vojnika u avionu za Moskvu, sva lica su skoro pa dječja, smiju se od uha do uha, mašu sa sjedala labavo stisnuti šaka.)

Sudeći po snimkama radi se samo o muškarcima. Je li istambulski kriterij bio i spol? Ili nije bilo zarobljenih vojnikinja? Ili je, ali ih kamere nisu snimile? Odnosno jesu, ali su snimke uniformiranih žena izrezane? Ili možda više nisu na životu? Ili su se odlučile ostati u zemlji u kojoj su zarobljene? Puno „ili“ u ovom potpitanju. Žene su općenito potpitanje kad se radi o ozbiljnim stvarima. Muškim. Međutim, ovaj rat nije samo muški, barem ne vojna obrana Ukrajine. Vidio sam i slušao nekoliko reportaža s prve vatrene crte u kojima su intervjuirane ukrajinske vojnikinje, pod šljemovima, u borbenim uniformama.

Nisu, također, prikazani niti se spominju oni bijeli kamioni-hladnjače. Koji mora da su tvorili konvoj, jer se radi o ukupno tri tisuće beživotnih tijela, ako sam dobro razumio opseg razmjene, brojku 1.500. Kako sam kronično nepažljiv, možda je dogovoreno ukupno 1.500, dakle 750 za 750.

Možda je bolje da nisu prikazani. Sprovodi su potresni. Kad ide nekoliko mrtvačkih kola jedna za drugom, tek. Sjećam se televizijskog prijenosa žalobne kolone poginulih putnika s leta M 17 iz Holandije, bezbroja nijemih pogrebnih kola u sinkroniziranom pokretu , tišine, vijenaca. Kako bi tek izgledala kolona anonimnih hladnjača. Kako tek istovar, brojanje, provjere i mjesto gdje se to odvija; mjesto koje nismo vidjeli sigurno nije bilo lijepo. A salutiranje svakoj vreći podno kamiona na rubu je zamislivog.

Dakle, niti na Rai News-u 24 niti drugdje slika ovog dijela razmjene uopće nije bilo, a vjerojatno ni neće biti. Kako, zamišljam, dva konvoja hladnjača idu svaki iz svog pravca. Ili ne? Jer je možda je praktičnije da se to obavi u shuttle prijevozu. Iz ekonomije cestovnog prijevozništva znamo da je njena poanta u tome da se kamion ne vraća prazan. Kao, uostalom, ni teretni brod ili avion. Možda duljih konvoja nije bilo, jer se i razmjena leševa odvija obročno.

Možda su uopće ona dva bijela tegljača s RAI-ja dovoljna da voze simo-tamo, s pauzama. Ako je s pauzama zbog obročnosti, onda je onaj parking kojeg smo gledali možda i čekalište.

Puno „možda“ i tu. Uopće ispisujem puno veznika, priloga, svekolike sintakse. Trebao sam poslušati što je onaj čovjek govorio za RAI, pola bi je vjerojatno bilo nepotrebno.

U pogledu razmjene mrtvaca: pred nekoliko mjeseci je u Francuskoj prilikom jedne javne rasprave o Izraelu i Palestini te izraelskiim taocima još od 2023. godine, jedan od sudionika, čini me da se zvao Samy Cohen, u sasvim kratkoj, usputnoj rečenici rekao da je zagonetno kako HAMAS-u uspijeva konzervirati leševe talaca za razmjenu mjesecima i godinama, a svi su skupa u tunelima, skrivaju se itd. Nije spomenuo frižidere za duboko smrzavanje, štoviše, nije „ dalje razvijao misao“, niti se moderator Radio Francea na to osvrnuo.

Ja jesam, automatski, refleksno sam „nastavio tu misao“: Ako u Gazi zbog bombardiranja danima nema struje, što onda? Dizelski agregati? Ako nije to, postoji i umjetnost balzamiranja. Jedna od njih je konzervacija sušenjem i primjenu tradicionalnih kemijskih tehnika, a postoji i držanje leševa u formalinu, u kadama. Takva kozervacija organa je svakodnevnica bolničkih odjela na čijim vratima piše „Patologija“. Sve skupa spada u znanost koja se zove, informirao sam se, tanatopraksija ili praktična tanatologija

Ali, opet se vraćamo na prostorno pitanje. Ako je svaki leš dug prosječno metar šezdeset ili sedamdeset, a ima ih 1.500, u Ukrajini s obje strane bojišnice mora da postoje ogromne hale i u njima posluje nemali broj osoblja: kemijskih tehničara i tehničarki, manipulanata, električara, servisera, liječnika specijalista za patologiju koji nadziru, konačno i vojnih ili profesionalnih stražara.

U Gazi već samo dvadesetak-tridesetak mrtvaca, koliko ih još čeka na isporuku u Izrael, u uvjetima koji tamo vladaju od 7. 10.2023., mora da predstavlja podjednako zahtjevan prostorni i logistički zadatak, koji od svih iziskuje veliku posvećenost. Ako se dobro obavi, daje mumiju.

Mumiju za razmjenu. Mumija se odlikuje time što sve ostaje kako je, samo se dehidrira. Uopće ne treba sumnjati da su svim bliskim biološkim srodnicima talaca u Izraelu izuzeti uzorci DNK-a, kako bi se u Izrael vraćena mrtva tijela mogla u patološkim zavodima stopostotno pouzdano identificirati.

Nenad Popović