Ovdje prenosim dio teksta kojeg sam o Paolu svojedobno objavio u Novostima.

“Da pokušaj pojašnjenja fenomena Magelli učinim bliskim današnjem mladom čitatelju, trebamo se vratiti na kraj 1980-ih. Što želim reći? Da nije slučajno što Magelli ovoga ljeta dominira: najprije u Zagrebu u parku porušenog Brodarskog instituta, pa u Dubrovniku na svetoj tvrđavi Lovrijenca, a onda u Splitu u Meštrovićevim Crikvinama pod Mejama. Mi, koji smo 1980-ih hvatali zalet za bavljenje književnošću, kazalištem i videom, njegovani smo na isključivosti Eurokaza. Uz La Furu dels Baus i prve predstave s dogama i sadističkim orgijama grupe Raffaello Sanzio od kojih bi se danas skamenio i njihov režiser Romeo Castellucci, bilo je baš teško gledati generaciju Gavellinih učenika čiji su najbolji radovi prikazani desetljećima ranije, a još strašnije agoniju učenika njihovih učenika. Ukočen jezik, negiranje tijela i ismijavanje intelekta bila je za nas oznaka zagrebačkog glumišta. Sve važne predstave Kugle dogodile su se nažalost deset godina prije. Nije izgledalo kao da nam ima spasa. Na takvu je spaljenu zemlju stupio Magelli. Osvojio je s “Ludim danima” obilježenima estetikom koju je stvarao njegov učitelj Giorgio Strehler. Mladima danas on je slabo poznata figura, a stvorio je ono što se u nekim zemljama još zove umjetničko kazalište. Pojednostavimo li mladom čitatelju s početka teksta – Strehler je naprosto Maestro. Njegova kultura proizlazi iz humanističke naobrazbe, iz ljepote življenja u apeninskom svijetu koji čuva feničke, grčke, rimske, renesansne, barokne, ali i avangardne slojeve s početka 20. stoljeća.

U morlačku Hrvatsku, nastanjenu strahom od lijepog, u vrijeme kada je Krleža već umro, ušao je Magelli i donio autentičan jezik koji se napajao estetskim prethodnicima, ali i intelektualnim polemičkim duhom talijanske ljevice na tragu Pasolinija. Ne mogu ne spomenuti niz predstava iz njegovog srednjoevropskog ciklusa: od “Nacije” do inscenacija Horvátha, pa briljantan niz postava Goldonija, Pirandella, De Filippa. No ono čime je zadužio građane od Varaždina do Kornata prije svega su antičke tragedije. On ih jednostavno razumije i osjeća. Pokušamo li rekonstruirati kako su izgledale domaće tragedije, čak i kod velikog Gavelle, vidjet ćemo da ih resi njemačka didaktička crta, što će reći: ideja i koncept naprijed, a priča i tjelesnost stoj. Magelli je svoje prijelomne “Feničanke” uradio otprilike u vrijeme kad je Florence Dupont pisala prevratničku studiju “Aristotel, vampir zapadnog kazališta”. Dupontova se cereka što je Platon Aristotela zvao čitateljem, i što Aristotel nije imao iskustvo gledanja drama o kojima je pisao. Umjesto žive izvedbe predmet procjene bila mu je priča. Tako je raskinuo s tradicijom koja mu prethodi, a po kojoj vrijednost predstave ovisi o njenoj usklađenosti s društveno i kulturno definiranim kontekstom. Igrajmo se malo Ecovog “Imena ruže” i požalimo što je Aristotel živi događaj podredio tekstu pa se današnje tragedije, na nesreću generacija učenika, ne gledaju s užitkom kao Tarantinov film. Što je suština “Antigone”, a kamoli sulude “Alkestide” jedva da je mogao objasniti i Tomislav Ladan, a djeci u glavu to ne može utuviti nitko. Gledanjem Magellijevih “antičkih” predstava nekako sve postane jasno. Dupontova je tvrdila da Aristotelovo naglašavanje važnosti misli proizlazi iz njegovog negiranja muzike te da iz toga nastaje varljiva slika “intelektualne” tragedije. Ona podsjeća na to da su grčki tragičari Eshil, Sofoklo i Euripid sebe zvali pjevačima, a u Aristotela je pjesnik, nažalost, prestao biti muzičar. Prije su to bili neki starogrčki Dylan, Morrison, Štulić, Mance, pa ‘ajmo reći i Gibonni. Tko je čitao Nietzscheovo “Rođenje tragedije” u prijevodu Vere Čičin-Šain, sjetit će se kako on Euripida stavlja na pijedestal. Euripid je omiljen Magellijev tragičar, autor koji je zapravo kriv za smrt tragedije. Umjesto vječnog tipa na scenu dolazi individualac, a umjesto mita snaga umjetnika. Tko god je gledao Magellijevu “Elektru” u Zeljovićima, jasno mu je da je to drska, hrabra djevojka, osvetnica hosovka kakve će na domaću scenu navaliti u ratovima devedesetih. Paradoksalno, igrala ju je Snežana Bogdanović, koja je živi antipod Elektrinog obožavanja kulta mrtvih i nacije. A tko je gledao “Helenu” u Oceanografskom institutu, savršeno će razumjeti učenicima teško dokučivo značenje tog teksta. Magellijevu Helenu igrala je genijalna glumica ovih prostora – Mira Furlan, fatalna ljepotica i to tik pred javno razapinjanje zbog odbijanja da postane nacionalni simbol.

Spomenut ću u ovom brzom podsjetniku i Magellijevu “Antigonu” koju je na pragu ovog milenija postavio u bivšoj kasarni JNA iza Vile Dalmacije. S kim nego s Editom Majić, drskijom i od same Antigone. I sam pozadinski, da ne kažem komesarski dio te ekipe, na zgarištu srušenih baraka, gdje danas Radman istražuje genetiku budućnosti, pronašao sam ćirilično izdanje Mannovog “Čarobnog brega”. I eto, draga mlada čitateljice, reći ću ti sada da su “Zločin na kozjem otoku”, “Hamlet” i “Lizistrata” tri Magellijeve predstave, igrane ovog nemogućeg ratnog ljeta s puno vatre u zraku, dovoljne da razumiješ kako je teatar prije svega tjelesna i muzička stvar, koja zbog svoje raspuštene slobode postaje i politička.”