Sfera društvenih odnosa veoma je fluidna i u mnogim segmentima slabo održiva. Ljudi koje smo sretali i voljeli nekad, s kojima smo dijelili sadržaje, nužno odlaze, korpus se mijenja, nadopunjuje, gradi na drugim odnosima i potrebama. Često se sjetim Arsenovih stihova: “Dok vjerovali još smo da samo put se mijenja, Mi rekli smo si zbogom, govoreć doviđenja” .Nije ugodno priznati, ali i mjesta i ljudi postepeno gube sjaj, po kojemu smo ih nekada prepoznavali. Nema izazova, nema drhtaja uzbuđenja, nema želje da provjerimo je li “negdje tamo” još uvijek sve isto kao u našoj romantičnoj memoriji. Poznajem malo ljudi koji to uistinu žele priznati.

Spadam među osobe koje nužno idealiziraju stvari, ljude i pojave: ovo u stvarnosti čini mi se previše “hrapavim”, utilitarnim, skrojenim po općem uzorku (o čemu zgodno raspreda Huxley u “Slijepom u Gazi”). Da bih uopće mogla pisati, moram sublimirati situacije, dok osobe i osobnosti postaju pomalo “likovi”, subjekti čežnje, kumiri, mogući “izgubljeni dijelovi” moje vlastite osobnosti. Slažem se da su moji intenziteti ponekad naporni, ili kako je govorila pok. B. L. “Nemoj dolaziti prečesto, osjećam se tih par sati kao cvrčak pod vodopadom, jedva se oporavi…”. Ja to razumijem, Bog mi je svjedok, ne ljutim se na ljude koji me s vremenom napuste, niti na one koji “predaju karte” na polovici naše igre. Spremna sam im čak i pobjedu priznati.

Za emotivne odnose također vrijede neka od tih pravila tranzitornosti. Potroše se stvari, kao najfinija rukavica od safijana, koju možeš sačuvati sam ako je trajnom držiš u ladici, ali čemu je onda došla u tvoj posjed, čemu služi ustvari? . Nalazimo se, prepoznajemo se, trošimo se, skidamo pozlatu, mijenjamo se, rastajemo se. Okrenemo li se drugim suncima, ili povučemo u ljušturu gdje smo sigurni, ne znači da stanovito emotivno iskustvo nije prošlo kroz nas, nadopunilo nas, promijenilo, doprinijelo našoj zrelosti. Jedino, što držim velikom vještinom i vrhuncem taktičnosti, jest pitanje lijepog rastanka, razlaza koji ne ostavlja ožiljke i osjećaj “amputacije”, što narušava samopoštovanje druge osobe. Dakle, kao i inače, u jeziku je sve, samo valja pažljivo slušati ispravno čuti. Velik je to problem, prevelik. Mi okorjeli limeranti znamo koji je to užas, koji prolaz kroz kordon šiba i knuta. na putu do konačnog raskida.

Nisam nevina u pogledu odlazaka i zaborava, kidanja i okretanja. Ne bih sada o tome…Jedino, pitam se, s pozicije današnjeg dana, a pogledom pola stoljeća unatrag, koliko je mojih ikada i ikako shvatilo da ono moje “Drugi put, drugi put” znači “Nikada više”? I što su poslije toga u svojoj nedoumici mislili? . Nikad to neću znati.

.

20. lipnja 2025. Flora Green

Fotografija: Ivan Nivan