Razočaranje je jedan od najvažnijih agensa, koji mijenjaju čovjeka i djelomice njegovu narav. Naravno, ako govorimo o standardnoj egzistenciji, bez katastrofalnih nesreća i gubitaka, te relativno otvorenoj za svijet, za izazove, kontakte, doživljaje. O osobi koja se ne boji rizika, koja je voljna davati se i u načelu ima meliorističke ideje o ljudima i svijetu. Nije baš po Tadijinom receptu “Bacam srce pod tuđa stopala”, ali onako, kontaktibilnost, želja za očaravanjem, srdaćna nesmotrenost koja dopušta mnogima da uđu u otvorenu “liniju srca” na dlanu. Dakle, to je taj karakterni tip, koji i visoke godine dočeka, ne računajući na razočaranje.

A ono ipak dođe. Kao kakav ogroman, mokri, tuđi pas, nahrupi u kuću, u tvoj život. Izblati tepih, uništi svilene jastuke, iz hladnjaka vadi jelo, sve zaneredi, sve uzima, reži na tebe i gleda te prezrivim i prijetećim okom, keseći zube na zvuk tvoga glasa. Bojiš se i pomisliti tko ga je poslao i u tvoju kuću pustio. Samo drhturiš, cvokoćeš, usta su ti suha, plače ti se neprestano. Želiš da to završi, da se ponovo posložiš. brojeći svoje tužne ostatke. Dopluta neki stih: “Ali nikada više neću živjeti blizu tebe/ Prebrzo bi opet poludjelo moje srce”. Konstatiraš kako pjesnici i nisu baš bajno obavili zadatak: gdje je jači unutrašnji krik, gdje trag istinskog razdora u tvom shrvanom duhu i pogurenom tijelu, koje nehotice očekuje slijeći udarac?

Razočaranje…daje ti druge oči, pomiče fokus prema dosadnom, otrcano, repetirajućem, banalnom, nepotrebnom. Ljudi brbljaju u telefone, neprispodobive banalnosti i gluposti, marginalije, privatnost, općenitosti. Troše dar govora na ništavnosti. Muče nekoga s druge strane svojom vlastitom mukom i prazninom. Jovan Dučić bio je u pravu: ” Ovakvo društvo to je nesretni svijet koji sam sebi zagorčava život, kao kockar i pijanica. Ovakav društveni čovjek, to je za polovicu propalica. Govori kad ne treba, laže bez povoda, udvara se bez potrebe, igra bez volje, pjeva bez glasa, besjedi bez duha i cilja, Drugi se iz dosade žene i razvode, putuju sa psetom, druguju s konjem, spavaju s mačkom, Velik dio svijeta ne traži umjetnost da se njome inspirira na velike akcije, već da njome rastjera očajnu dosadu.”

Da, razočaranje i ono ništa poslije. Ideš svijetom a “sva su jela bljutava, i sva je čeljad mutava”. Nema u tom svijetu ničega tvojega, nikoga tvoga. Konstatiraš da je preostao možda još samo jedan pravac, pa tražiš žig u putovnici prema njemu. Sreća je jedino što si opsesivni solipsist, literat i zapisivač, pa te nitko ne uzima za ozbiljno. Inače bi te razočaranje možda i sasvim dotuklo, a i svijetu bi, brat bratu, bilo bolje bez tebe ovakvoga, nikakvoga.

.