.

Danas je taj nesretni dan kad je zapravo završilo ljeto a počelo je trpljenje. Svake godine u lipnju dam se prevariti jer mi je ugodno, i da je moja tolerancija na vrućine porasla. A onda se uvijek iznova ponovi taj trenutak kad počinje biti nesnosno, kad mi za sve što radim treba trostruko više energije nego inače, stan nije moguće rashladiti ni noću, premda noću u naredna dva mjeseca uglavnom živim jer su dani nesnosni i ne mogu obaviti ni osnovne kućanske poslove. To je i neka vrsta usamljenosti, gotovo izopćenosti, kada vidim te horde ljudi koji su doputovali eto jer im je baš zgodno što ovdje jedva da je moguće disati, a ja, inače nimalo sklona salonskom životu i dugotrajnom boravku u interijeru, stalno provjeravam di je vražja pumpica za astmu, i sanjam jezera, planine, i aplske krave koje koje onako malo dekoncentrirano pasu po pašnjacima gdje vrućina nije spalila travu kao što će uskoro spaliti moje balkonske biljke unatoč tome što svaku noć nalijevam vodu u kanticu, polijevam i slušam ono otužno, žedno grgutanje zemlje, i tako desetak puta, u pravilu iza ponoći, pazeći da se ne prolije voda i ne zalije na ulici prolaznike kojih nema.