Prolog

Obuzima me sasvim novi nemir: pred očima mi uplašene lete nakupljene slike, naslagane riječi, opsesivne ispovijesti. Lete sluteći da će nestati u vječnu tamu i ja ih najednom želim skameniti da traju. Kao zapisi na stećcima. Da im se može vraćati i propitivati ih.

Uzburkano višeglasje, tako ih čujem. Nakupilo ih se u meni toliko da moraju, te ispovijesti, nekako izaći van. Tijesno im je. Postajem vulkan, moram izbaciti lavu. Možda su meni bliski ljudi osjetili nekakvu moju magnetičnost, tako nešto, i zato godinama dolazili k meni tražiti mišljenje, tražiti savjete. Kao da ih dozivam i oni ne mogu odoljeti tom zovu. Čudila sam se tome: činilo mi se da samo znam slušati, ali oni tvrde da je to bilo puno više. Pa možda… Kad bi hvalili moj život, tvrdili da imam sve, kad bi govorili ti si, Silva, rođena pod sretnom zvijezdom ili ti si, Silvice, rođena u košuljici, vraćala sam razgovor na njihove probleme: ja nisam važna, daj da vidimo u čemu ti to griješiš, da vidimo što se može popraviti, i jest, davala sam savjete, tražila pravu riječ, i oni su dolazili, opet i opet. Igrala sam ulogu psihoterapeuta i sad imam materijala, njihovog i svoga. Kad mi je nedavno izričito rečeno ti znaš s riječima, kad sam povjerovala da moje riječi stvarno imaju moć, došla sam na ideju da ću pokušati pisati o tim pustim složenim odnosima između muškarca i žene, o vezama, o brakovima, o tim odnosima izloženim i povjetarcu i olujnim vjetrovima, o tim odnosima uronjenim u sve moguće boje. Nikad nisam pisala, druga je umjetnost bila način na koji se izražavam, ali sve to što se nakupilo u meni kao da se zakačilo za ovu pohvalu o mojoj rječitosti, kao da me cimnulo. Poguralo. Eto, već pokušavam pronaći prave riječi. Kako će izgledati moje priče? Onako kako su zvonile u mome uhu, kako su plovile pred mojim očima? To nisu tek riječi mojih pripovjedača već moji doživljaji razlivenih detalja, faktografije koja je odjeknula u meni, i to će zajedno s mojom osobnom pričom biti rijeka s rukavcima. Zatvaram oči: vode ne vijugaju kao na geografskoj mapi već teku kao ulje na platnu Gustava Klimta, kao nanizani dragulji Klimtova unutrašnjeg žara. Najednom postajem sigurna: da, u tom smjeru trebam ići, pokušati ići. Misao skače na portrete Žene u zlatnom i zaustavlja se na jednoj slici iz serije tog bogatstva, na Zlatnim prizorima ljubavi. Za razliku od portreta Adele Bloch–Bauer na ovoj slici iz desnog ugla pozadine, izdaleka, navire tamna boja koja gubi svjetlosne iskre. Muška glava bez vidljivog lica nadvija se nad lice žene i oboje ih obavija zlatni plašt. Tamni tonovi daleko su, hoće li se primaknuti? Tu se ne zaustavlja moja misao, tu počinje moja opsjednutost: zlatnim plaštem što valjkasto obavija tijela u zagrljaju; zlatnim

listom i zlatnim pupoljcima koji se stapaju sa zlatnom podlogom; svečano crnim pravokutnicima koji plivaju po žarkom žutilu osnažujući ga; krugovima plavih, crvenih, narančastih cvjetova koji čine skladni zbir unutar zamišljenih kružnica buketa; stopalom što se probija iz zaštitničkog plašta i ruši pomisao na strogost nekakva plana; zelenilom plodnosti u podnožju; svim tim šarenilom što bliješti i navodi misli na prazno i ispunjeno, okvire i proboje, ograničenja i dosege, međe i slobodu, raskoš, obilje, život… I da, nanizati svoje priče želim onako kako to sa slikanjem čini Klimt. To nije i ne smije biti bogatstvo kiča, ne čak ni iluzija već dragocjene mogućnosti. Toliko dragulja pobrala sam iz ispričanih priča da ih ne želim zatajiti. Možda zvučim pretenciozno, ali ne – to je život i slika tog života ne smije biti goli mimezis, ne želim puko oponašanje ni puke skice. Uf, nemojte me krivo shvatiti, ja nikad nisam pisala i ne ocjenjujem sebe niti mogu znati hoću li uopće išta napisati, ali pokušati hoću. Ovdje govorim o namjerama, o idejama koje mi stižu. Evo, stiže mi ideja o kompoziciji. Već sam ranije nagovijestila, a sad se ideja konkretizira: pripovijedanje će teći kao rijeka s rukavcima: provodan će biti tok mog susretanja s ljubavima, rukavci će biti tuđa iskustva. Moja priča će stalno, u fragmentima, pratiti one tuđe i imat će naslove JA. Da, nizat ću slike u poglavljima JA, a za svakim JA slijedit će rukavac s ispovijesti jednog od mojih bližnjih. One ispovijesti koje sam skupljala komadićak po komadićak pripovijedat ću u trećem licu, one koje su mi ispričane u jednom dahu bit će u prvom licu. Sve skupa: polifonijski pjev.

Možda ove pripovijesti pređu posve u fikciju, možda se dogodi ono sve se zbilo ovako, a ništa nije baš ovako. Ne znam. Što će biti s mojom željom da ljubav ne ostane jedina tema? Ljubav se ne događa u praznini. Tu su predrasude, tu je sloboda, tu je pustinja, tu je oluja, tu je sunce, tu se trese, tu se drma, tu je život … Hoće li ovo, zapravo, biti roman? Žanrovske konvencije razbijaju se, nestaju, organizacija romana često postaje nešto kao mozaik, kao hibrid, ili kao žanrovska neodredivost. Moje misli kreću ka razbijačima uvriježenog koncepta romana ne da bih tražila uzore, već samo potvrdu o ostvarivosti svojih planova: lik JA bit će poveznica tematski okupljenih priča koje govore o totalitetu života. Tako to, mada maglovito, vidim. Malo se plašim da ne stvorim kaos i priznajem da ne znam točno ni što će biti sa sadržajem ni što će biti s formom. Sadržaj… forma… evo stiže sjećanje: kod Waltera Benjamina naglašena je zanimljiva misao da se te dvije sastavnice književnog djela stapaju onako kako se stapaju čarape smotane po starinsku.

Pa pokušajmo smotati i priče u klupko.

(Iz romana Rijeka s rukavcima Zoje Strenja-Šolaja, ShuraPublikacije – Opatija, 2025. )