Ponekad radimo stvari protiv sebe, stvari koje ne želimo u potpunosti. Ne znamo pravi razlog, zbog čega ustrajemo ali ne napuštamo tu naviku, kolotečinu, uzus koji smo sami sebi nametnuli. A onda staneš, promisliš, začudiš se, kao da se to dešava nekome drugome, komu se ne isplati davati savjete. Zašto stojim na kiši bez kišobrana, a nikoga ne čekam? Zašto trošim novac na stvari koje uopće ne želim? Zašto sam ljubazna prema ljudima koji mi raubaju strpljenje i kradu vrijeme? Zašto povlađujem stavovima koje u principu ne odobravam? Zašto ne reagiram na laž, zašto mislim da je to samo sredstvo nečije obrane? Zašto ostajem na mjestu koje mi stvara nelagodu i pritisak, kad je netko pametniji već konstatirao: ” Društvo je čovjek izmislio da se odaleči od velikih razmišljanja koja odvode u ono što je bolno i teško a to je filozofija o životu”.

Mislim da je najvećim dijelom stoga, što se nadamo promjeni. Dogodit će se nešto izvanredno, pojavit će se netko tko smiono i originalno razmišlja, proradit će u nekome instinkt pobune, netko će se izložiti za druge u ime istine. Iz neke male hobističke priče razvit će se umjetničko djelo. Netko će proslaviti svoj zavičaj, toplim riječima, velikim slikama memorije i mašte. Naučit ćemo nove ritmove, saznat ćemo nešto o drevnim stvarima, koje su nam slučajno ostale sakrivene. Netko, koga sam trebala sresti davno, možda u mladosti, doći će na moj put. Netko drugi, tko mi nosi poruku važnu za moj razvoj, za donošenje odluke, pokucat će na vrata moga srca, da mi je isporuči.

Ne kažem da su svi pokušaji bili izgubljeni i sve te zamisli uzaludne. Nego jednostavno, ponešto od toga traje predugo, zavaravanje biva svjesno, razlog nije više taktičke naravi, već prije ide u prilog oportunizmu. Uvjereni smo da nešto naše vrijedi, da mi vrijedimo, da smo štoviše negdje neophodni. Da su događaji i iskustva iz naše prošlosti bili unikatni, da su naša profesionalna znanja nenadomjestiva. Štoviše, da mogu pokriti manjakove s drugih područja, kao što su to umjetnički i duhovni život. Velika je šteta što moram reći, ali to nije tako. Polovičnost se uopće ne isplati. Ono u čemu nismo cijeli, što nas djelomice ispunjava a djelomice odbija, treba prekinuti i napustiti. Naša će se glad zasigurno negdje drugdje podmiriti, samo treba imati snage potražiti to drugo, dati mu priliku da se pojavi. A jednom kad odemo, pamćenje će biti uobičajeno kratko i pamtit će nas samo po onome gdje smo bili cijeli, cjeloviti, dovršeni, kompletni i istiniti. Tako i nikako drugačije.

Ne stajati stoga na kiši bez kišobrana, kad već nikoga i ništa ne očekuješ. Skloniti se negdje pod krov i razmisliti o svim pitanjima koja te trenutno muče.

.

29. lipnja 2025. Flora Green