U zemlji gdje se spektakl mediokritetstva svakodnevno prenosi u udarnim terminima, gdje se nesposobnost proglašava vrlinom jer “bar je naš”, nije teško pogoditi sudbinu žene koja se usudi biti kompetentna, organizirana, i što je neoprostivo, dolazi iz druge države. Slučaj napada na Uršulu Cetinski nije izuzetak, nego ogledalo. Način na koji je dio hrvatskih medija iskonstruirao njezinu kandidaturu za ravnateljicu Komedije kao moralni skandal, upravljačku prijetnju i gotovo ekološki incident (“otpad iz Slovenije”), razotkriva ne nju nego nas, ono najgore u nama. Podsjeća na “čuvenu” hajku kad su se početkom devedesetih skupljali potpisi protiv angažiranja stranih redatelja u Hrvatskoj.

Što je uistinu “zločin” Uršule Cetinski? Da je bila kazališna kritičarka? Direktorica najuglednije feminističke manifestacije u regiji, festivala Grad žena? Da je bila direktorica Mladinskog, svjetski najprepoznatljivijeg slovenskog i regionalnog teatra. Da je vodila najprije kazališni program, a onda cijeli Cankarjev dom s više uspjeha nego što mnoge naše institucije mogu sanjati? Da je školovana, govorno artikulirana i estetski formirana žena iz Ljubljane, koja zna što radi? To očito ne može proći nekažnjeno. I zato novinski napadi ne analiziraju, nego optužuju. Ne pitaju, nego podvaljuju. Ne nude argumente, nego mutne signale: “bilo je afera”, “govorilo se”, “netko je bio nezadovoljan”. Očito je kad se ne može srušiti nečije činjenice, onda se sruši kontekst. Stvori se histerija, zazove narodna moralna panika, i kandidatura se pretvori u nacionalni referendum. To se zove politička kastracija preko novinskih natpisa. U toj igri nisu važni ni kulturni rezultati, ni reference, ni vizija, ni znanje. Važno je samo tko smije, a tko ne smije ovdje biti glavni. A pogotovo tko smije biti glavni, a da nije „naš“. Ta logika, koju je još Krleža bez milosti dekonstruirao kao provincijsku refleksnu agresiju prema svakom višku duha, nije nestala. Danas djeluje kroz klikbejt novinarstvo, populističke poluistine i kvazidomoljubni moralni poziv na linč.

Uršula Cetinski nije opasnost za Komediju. Komediji, kao i svakoj drugoj javnoj instituciji, treba osoba koja zna upravljati kulturnom mašinom. A to znači da zna voditi ljude, projekte, financije, međunarodne odnose i estetske koncepte. Ne lokalni simpatičnjak, ne ugodni autsajder, ne zaljubljenik bez kapaciteta, nego netko tko ima što za ponuditi. Uršula to ima. Zato kampanja protiv njezine kandidature, koja se ne temelji na dokazima nego na diskreditaciji po nacionalnoj i rodnoj matrici, mora biti raskrinkana kao što i jest. To je borba za očuvanje kulturnog statusa quo u kojem je najvažnije da se ništa ne pomakne. Kazališno vijeće Komedije većinom glasova podržalo je program Uršule Cetinski nakon obavljenog intervjua. Iskustvo u vođenju kompleksnih institucija znači neusporedivo više od papira na kojem prosječno obrazovana osoba može sastaviti listu naslova. I zato je pokrenuta hajka tik pred gradonačelnikovu odluku. Da njega ucijeni, kod Uršule Cetinski izazove osjećaj neželjenosti, u ansamblu Komedije – strah od navodne zlostavljačice, a u javnosti od – Slovenke. Koja je usput, potpuno nevažno, ali za farsu dovoljno – hrvatskog porijekla.

Skandal je to što ju ovakvi tekstovi žele spriječiti da pokuša voditi i osuvremeniti jednu uglednu kuću. Ako ćemo biti ozbiljna kulturna sredina, moramo naučiti da uspjeh nema domovnicu, da znanje ne traži dopuštenje, i da žene iz drugih država ne dolaze ovdje da nas ugroze, nego da nas, možda, konačno, pokrenu.