Kako je jezik još uvijek najbolji medij za izricanje istine, aktualne rasprave oko stanja u hrvatskom jezikoslovlju moguće je čitati ne samo kao pokazatelj brige o jeziku, već i kao dokaz o mukotrpnom dolaženju do istine. Ta je mukotrpnost nesumnjivo vezana uz stanovitu hirovitost prirodnih jezika koja se očituje u umnožavanju njegovih sastavnica i iskrivljavanju već postojećih. Na taj i na slične izazove ovostoljetna je znanost odgovarala s dužnim poštovanjem i pri tome dovodila u pitanje neka shvaćanja koja su bila duboko ukorijenjena ne samo u najširoj, nego i u stručnoj javnosti. Upravo u vezi s istinom, europska je lingvistika u ovome stoljeću raspravljala o više aspekata toga problema i isticala različite rasporede elemenata koji su je vodili prema zadovoljavajućim odgovorima. Iz današnje se perspektive ti elementi mogu identificirati barem u sadržaju iskaza te mjestu i vremenu iskazivanja. Da lingvistika nije bila jedina znanost koja je došla do ovih spoznaja svjedoči i primjer čija je kompatibilnost sa spomenutom raspravom upravo poticajna.

Godine 1910. Sigmund Freud objavljuje jedan kraći rad koji će potom biti pretiskivan uglavnom u iscrpnijim izdanjima njegovih djela. Da sam rad nije bio pisan s namjerom iznošenja nekih novih spoznaja psihoanalize svjedoči ne samo njegova kratkoća, nego i povod njegovu nastanaku. U njemu Freud opisuje svoj susret sa sredovječnom gospođom koja mu je s velikom zabrinutošću došla izložiti svoj slučaj. U osnovnim crtama radilo se o sljedećem. Mladi liječnik iz predgrađa u kojemu je živjela njezina je stanja napetosti doveo u izravnu vezu sa situacijom što je nastala nakon razvoda od supruga i protumačio joj da se ona ne može pomiriti s gubitkom spolnih odnosa. Uz dijagnozu i napomenu da neće trebati klinički se liječiti, upozorio ju je da do ozdravljenja može doći na tri, a ne samo na jedan način. Tome je mladi liječnik dodao da je do ovakvog zaključka došao na temelju otkrića za koje je Freud zaslužan; ukoliko ona ima nekih nedoumica u vezi toga otkrića, tada će najbolje biti da se sama obrati Freudu koji će joj potvrditi da je istina upravo to, a ne nešto drugo.

I bez nekog detaljnog poznavanja psihoanalize možemo rekonstruirati u kakvom se položaju nalazi Freud. Bespomoćna žena koja mu je “otvorila dušu”, k tome sumnjičava u pozitivan ishod razgovora, očekuje od njega spasonosno rješenje. Freud, međutim, mora braniti spoznaje do kojih je došao dugotrajnim naporima, naročito one o ulozi spolnosti u životu pojedinca, ali ako to učini on će svojoj pacijentici morati izreći istinu koja nju zapravo duboko vrijeđa, pogađa njezinu intimu i, što je najvažnije, aktivira mehanizme koji priječe liječenje a možda i uzrokuju daljnje pogoršavanje stanja. Iz Freudova teksta nazire se što je njegov primaran interes. Praksu mladog liječnika koji je na točnu dijagnozu reagirao superiornošću onoga koji posjeduje znanje (doslovce je pacijenticu uputio da se vrati suprugu, da nađe ljubavnika ili da do zadovoljenja dođe sama) Freud je nazvao divljom psihoanalizom jer psihoanaliza ne razumije spolnost samo somatski i ustvrdio da do takvog iskrivljavanja dolazi zanemarivanjem nekih spoznaja među kojima izostanak takta ili obzira prema pacijentima nije ni jedina niti najmanje važna.

Poticajnost ovog primjera počiva na sposobnosti da bude s visokim stupnjem vjerodostojnosti “preveden” u okvir aktualne rasprave o hrvatskom divljem jezikoslovlju. No, kako prijevod nije nikada isto što i izvornik, valja najprije ukazati na ono što se pri ovom “prevođenju” gubi. Treba imati na umu da je Freudova pozicija 1910. dok piše “Divlju psihoanalizu” u mnogome različita od pozicije hrvatskog jezikoslovlja 1992. godine. Premda je u to vrijeme već skrenuo pažnju javnosti na svoj rad i izdvojio psihoanalizu iz psihologije, Freud 1910. zapravo još nema pouzdaniji teorijski aparat kojim bi osnažio svoje spoznaje; prvi radovi iz skupine “Metapsiholoških spisa” počinju izlaziti tek godinu dana kasnije. Uz to, psihoanaliza se u to vrijeme morala hvatati u koštac s rasporedom snaga u onodobnoj znanosti i ujedno se braniti od dijela javnosti spremnog ju moralno diskreditirati. Hrvatsko se jezikoslovlje danas nalazi u poziciji da ono ne samo da nema ozbiljnog nego nema nikakvog konkurenta i, štoviše, uživa podršku praktično cijele vertikale hrvatskog društva. Sve rasprave oko jezika kojih smo danas svjedoci zapravo su rasprave unutar tako zamišljenog jezikoslovlja. (Kako ovdje ne bi bilo zabuna: jezikoslovlje jest grana filologije koja se uz ostalo oslanja na “jezični osjećaj”; lingvistika za razliku od toga znanstvena je disciplina što ju je svojim Tečajem opće lingvistike iz 1916. osnovao Ferdinand de Saussure.) To znači da je u njezinim okvirima ostalo upražnjeno mjesto koje je u suvremenim znanostima obično popunjeno. Naime, znanstvenici mogu prema postojećem stanju u znanosti zauzeti različite odnose: prihvatiti to stanje, zatim odmaknuti se od njega i biti disidenti ili njime uopće ne vladati i biti diletanti. U znanstvenom životu ima mjesta također za autsajdere što ne mora nužno biti diskvalifikacijska odrednica jer su primjerice književnici u pravilu lingvistički autsajderi unatoč bogatstvu doprinosa koje mogu dati znanosti. Bogatstvo znanstvenog života našeg jezikoslovlja ipak nije okrnjeno upražnjenim mjestom lingvističkih disidenata. Svjedoče tome i recentni istupi naših najuglednijih stručnjaka za jezik koji su se javili povodom bujanja divljeg jezikoslovlja i iznalaženja načina kako usmjeriti jezični život u predstojećem vremenu. Riječ je naravno o reakcijama na neke originalne prijedloge u nazivlju pojedinih struka (najistaknutiji primjer – zrakomlat – slučaj je inverzne groteske, prvo zastrašujuće, a onda komično djelovanje) te o dvojbama oko temeljnih načela pravopisa što bi trebao biti predložen, a potom i usvojen. Reakcije naših uglednih lingvista kretale su se od načelnih do konkretnih, a zajedničko im je to da bi one trebale imati umirujući ili terapeutski učinak budući da je u više navrata bilo isticano kako su one motivirane ne samo strukovnim ili spoznajnim razlozima, već i sa svrhom obraćanja “zabrinutim građanima”. I premda to nigdje nije bilo eksplicitno zabilježeno, moguće je rekonstruirati da su promotori divljeg jezikoslovlja, prvo, bili identificirani ne kao lingvistički stručnjaci već kao provokatori (podstrekači) i da su, drugo, na neki način zaposjeli ispražnjeno mjesto lingvističkih disidenata i time obogatili raspravu o jeziku. Razumije se stoga zašto su hrvatski lingvisti poduzeli operaciju koja je u mnogo čemu bliska Freudovom pristupu uznemirenoj gospođi, operaciju taktičke komunikacije. Upozorili su da je riječ samo o prijedlozima, a ne o gotovom stanju stvari te da pritom treba te prijedloge čitati onako kako su bili napisani. Kako drukčije nego taktičkim razlozima objasniti nemali broj napomena o čitanju s nedovoljnom pažnjom i da su kondicionalne rečenice (npr. “Umjesto helikopter moglo bi se reći zrakomlat”) protumačene kao indikativne. Treba duboko sumnjati da hrvatski lingvisti drže da ovdašnji građani ne znaju čitati ili da čitaju s nedovoljnom pažnjom; čitali su oni te prijedloge najvjerojatnije s izuzetno velikom pažnjom.

Divlje jezikoslovlje nije isto što i divlja psihoanaliza, unatoč tome što su i lingvistika i psihoanaliza zapravo trajno osuđene na to da nikada ne dostignu tako visok stupanj djelotvornosti da počnu same marginalizirati svoju ulogu u životu zajednice, osuđene da imaju ignoranciju za stalnog suputnika. Fenomenima jezika, uostalom, bave se mnoge znanosti i humanističke discipline. Uz to, Freud je u svojem radu iz 1910. ne više taktički nego strateški, tj. metodološki polazio od toga da je do potpune istine nemoguće doći jer isti zakoni vrijede i za pacijenta i za analitičara. Stanje u današnjem hrvatskom jezikoslovlju, međutim, jest takvo da u njemu nema mjesta nepoznanicama oko teorijskih postavki na kojima ono počiva pa su i njezini strateški, tj. metodološki problemi u tome da na temelju “jezičnog osjećaja” donosi općevažeća pravila.

(Mjestimice prilagođena verzija teksta objavljenog ožujka 1993. u Novom listu; lučistička slika Mihajla Larionova)