U posljednjoj sedmici juna održan je NATO samit, na kojem je Mark Rutte, sekretar Pakta poručio urbi et orbi: “Spremni smo na muke i zajedničku smrt”. Prema komentatoru rimskog Avvenire bili su to više gromovi nego riječi. Možda i munje, dodajem iz svog friulskog prikrajka. Munje kojim treba prosvijetliti mozgove građana Zapada ukoliko im nije jasno da su onih 5% BDP za jačanje odbrambene moći najboljeg od svih svjetova, uz poneki otpor, izglasani za dobro svih nas. Uostalom, kakvo bi to bilo dobro ako nije za sve nas?

Zakon asocijacija je prokleta stvar pogotovo ako smo nešto u životu čitali, još gore ako smo o pročitanom razmišljali i, najgori je slučaj, ako se barem ponešto od svega toga, pogotovo u zlovremenu, pojavi kao čestica memorije. A može da djeluje kao ćoškast kamenčić zapao u cipelu.

Muke i zajednička smrt?

Sekretar Rutte ima pravo da govori u ime svih nas? Toliko u ime svih nas da mi se nedavno omaklo da na pitanje svog unuka o grmljavini motora lovaca iz vojne baze nedaleko od našeg mjesta: “Nonno, šta se ono čuje?”, odgovorio: “Čuje se budućnost!” (Neka mi oproste čitaoci koji se sjećaju jednog mog zapisa baš na tu temu). Rekao i odmah se pokajao. Jedva sam sastavio dva-tri smislena objašnjenja. Kad smo sa mališanima, ne zaboravimo da smo u tom času sa njima. I… Budimo vedri. Toliko vedri da ne uvide koliko smo zabrinuti pred pitanjem u čijim smo rukama.

Umalo totalno skrenuh od Sekretara. Ima li on pravo da govori i u ime nas koji ne glasamo na evropskim izborima? (A ne glasamo i zato što se oni koji, na koncu konca, vode “stvar” evropsku ne biraju direktno, pa i sada konkretno imamo sve što imamo, a koje, u najblažem smislu, možemo smatrati “situacijom”).

Mark Rutte izgleda kao glumac iz policijskih serija holivudske produkcije, u kojim bi, complimenti, mogao sasvim dobro igrati advokata, tužioca, možda i direktora neke banke: razdjeljak na linijar, nacrtan osmijeh, odijelo kao saliveno. Biće i da mu cipele i čarape isto tako pristaju.

Ako uporedimo njegov i fotos jednog generala iz vremena Vođe po milosti Božijoj odmah ćemo reći: “Jok, neuporedivi su!”

Kaudiljov general se zvao José Millán – Astray Terreros (1879 – 1954). Superlegionar dugog rata sa Marokom (1909-1927), bez jednog oka, bez jedne ruke, bezub. U biografiji jednog drugog, zaista velikog Španca koji se zvao Miguel de Unamuno, filozofa i pisca, susret sa tim Francovim generalom, 12 oktobra 1936, zauzima osobito mjesto.

Podsjetimo se: na početku Španskog građanskog rata Unamuno, već prethodno nezadovoljan vladom, reformama, odnosom prema Crkvi i političkom klasom predsjednika Manuela Azañe Diaza, izjašnjava se za Pokret nacionalista. Štaviše, obraća se jednim apelom evropskim intelektualcima u kojem falangiste vidi kao posljednju odbranu evropskih vrijednosti. Predsjednik mu oduzima titulu počasnog rektora u Salamanci. Kad falangisti budu osvojili taj grad, titula će mu biti vraćena. Unamuno se ljudski zalaže za uhapšene prijatelje socijaliste i protivnike falangista, zbog toga je bio početkom oktobra 1936. kod Franca. Bezuspješno.

Rektoru Unamunu je 12 oktobra 1936 (u koincidenciji sa proslavom Dana Rase), na otvaranju akademske godine Univerziteta u Salamanci, povjeren govor. Kad je završio službeni dio govora, Unamuno je u svom stilu raspalio protiv besmisla građanskog rata. Na kraju je izjavio: “A sada čujem besmislen, nekrofilski krik: Živjela smrt! A ja koji sam proveo život stvarajući paradokse koji su izazivali gnjev onih koji ih nisu shvatili, moram vam reći, kao stručnjak za tu materiju, da mi se ovaj varvarski paradoks gadi… Ovo je hram intelekta. A ja sam njegov visoki sveštenik.

Vi ste ti koji skrnavite sveti prostor. Pobijedićete jer imate previše grube sile. Ali nećete uvjeriti. Da biste uvjerili, morate biti uvjerljivi. A da biste uvjerili druge, potrebno vam je ono što vam nedostaje: razum i ispravnost u borbi. Smatram beskorisnim da vas podstičem na razmišljanje o Španiji. Završio sam”.

General Milàn – Astray je na to uzviknuo svoju staru devizu: “Viva la muerte!”

Unamuna je onomad spasila Carmen Polo, Francova supruga. Obožavala je Unamuna. Uzela ga je pod ruku pa su praćeni njenim ličnim osobljem obezbjeđenja stigli do rektorove kuće. Unamuno je umro u kućnom pritvoru, krajem te iste godine.

Rutteov slogan? Neka Sekretar oprosti meni grešnom, ali bilo bi malo posla za poređenje sa onim Viva la muerte. Ko hoće, nek razmišlja. Ko neće, ne mora.

Ni prvi ni posljednji u evropskoj “uređenoj bašti”, prema Borellovoj izjavi iz 2022, “okruženoj džunglom”. Dakle, ostatkom svijeta. Treba li se upitati koliko taj diskurs zvuči kao da je izgovoren u 19. stoljeću, kad je lansirana “ideja” o civilizacijskoj misiji Evrope?

Ne, Rutte nije usamljen. Kaja Kallas se budi i odlazi na počinak kao ovovjekovni Katon. S tim da je Kartagina Rusija. (Donedavno je rado ponavljala da je njen djed 1945. završio u Sibiru samo zato što je bio Estonac, a ne, kao što je nedavno otkriveno, pripadnik estonskih nacističkih jedinica). A tek koliko “vizija” nam je predočila naša draga Ursula! Istina, u svakoj se budućnost već desila.

Ne čudi me što je nedavno Massimo Cacciari, filozof, dugogodišnji gradonačelnik Venecije, u jednom televizijskom programu sasuo u lice takvoj Evropi svoju istinu o opštoj militarnoj demagogiji u kojoj svoje mjesto zauzimaju tri velika evropska proizvođača oružja: V. Britanija, Francuska i Njemačka. Kod njih će svi ostali u dućan, znamo već po koju gebiru. Ni stari Vittorio Feltri, novinar desničar ali lice od

principa, nimalo me ne začuđuje izjavom: “Neka ratuje ko hoće, ali neka Italiju pusti na miru…”

Istina, ne čudi me ni jedan moj stari, dobri školski drug kad mi kaže: “Bolje ti ja da odeš u svoj vrt, znam da uživaš među plodovima zemlje. A kad tamo pođeš, ne nosi ni tranzistor!”

Toliko iz julskog friulskog kazana o zaludnosti podsticanja na razmišljanje o Evropi. Uostalom, šta je 89 godina od govora Miguela de Unamuna.