“Svim pokretima nove desnice u toj regiji zajedničko je da svoju publiku nastoje emocionalizirati i histerizirati istinskom ili navodenom nepravdom koju su njihove nacije doživjele u bližoj ili daljnoj prošlosti.”

“U Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji ultranacionalisti se pozivaju na ulogu svojih zemalja koju su navodno odigrale kao “predziđe kršćanstva” naspram Turcima i barbarima, sve do samožrtvovanja kao nacije (Srbija: Kosovo 1389., Mađarska: Mohač 1526.). Većina novih ekstremno desnih pokreta razvija gotovo sektašku potrebu da oživi srednjovjekovna učenja o državi, vezana za državne i vjerske utemeljitelje i njima zamijene ustave “trulih” demokracija.

“Mehanizmima poricanja i potiskivanja, komunistički režimi ove regije nisu istjerali iracionalni historicizam, već su mu dozvolili da dalje cvate u obiteljskom i prijateljskom krugu, u obliku priča obespravljenih pripadnika stare posjedničke klase, kao narativ šapta onih koji su se razočarali u komunizmu. To je jedna posve apokrifna pojava, budući da ono što je na Zapadu bilo poznato kao demokratska opozicija i zapažena samizdatska literatura, s tim uglavnom nije imalo nikakve veze”.

.