Uz devedeseti rođendan Tenzin Gyatsa, XIV Dalaj lame

Onaj čije je srce nečisto, nikada ne dostiže krajnji cilj, već se rađa ponovo i ponovo. Ali, onom koji ima sposobnost razabiranja, čiji je um staložen i čije je srce čisto, taj dostiže krajnji cilj, a dostignuvši ga ne rada se više.

(Napomena iz ”Katha Upanišade”’ u prevodu Svami Prabhavanande i F. Manchestera u proslovu ”Tibetanske knjige mrtvih” objavljene u redakciji i prijevodu J. Evansa Venca)

Tenzin Gyatsa, četrnaestoga Dalaj lamu, upoznao sam prije četrdeset godina, sada davne 1985. godine, u švicarskom zaseoku Rikonu nedaleko Winterthura, gdje je još 1960. osnovan Tibetanski institut s ciljem očuvanja tibetanske kulture, vjere i običaja.

Dalaj lama rođen je 6. srpnja 1935. pod imenom Lhamo Dhondup u tibetanskoj pokrajini Amdo. Kad je imao dvije godine, redovnici su u njemu prepoznali tulku (reinkarnaciju) Dalaj lame 13., pa je ustoličen 1940. godine. 195O. s 15 godina proglašen je vladarem Tibeta, uoči invazije vojske Narodne Republike Kine na tu zemlju. Kineske vlasti uvijek su imale kandidata za to duhovno i svjetovno mjesto, ali su 1954 potpisale s njim sporazum o upravljanju Tibetom. Isti nije dugo potrajao pa 1959. Dalaj lama i mnogi svećenici (lame) bježe u Indiju, i u gradu Dharamsala u okrugu Himachal Pradesh osnivaju tibetansku vladu u egzilu. Istodobno, taj grad postaje centar koji nastoji očuvati tibetansku kulturu i vjerovanja, a tijekom vremena UNESCO je tibetansku kulturu upisao u registar kultura u nestajanju. S vremenom su tibetanski centri otvoreni i drugdje, pa tako i u Švicarskoj gdje sam se imao priliku upoznati i razgovarati s ovim karizmatičnim i egzotičnim duhovnim vođom.

U to vrijeme prve spoznaje o budizmu i istoku dolazile su do nas preko priča i haiku poezije koje je donio prof Vladimir Devide iz Japana, te kroz knjige profesora Veljačića koji se zaredio na Cejlonu i uzeo redovničko ime Bhikkhu Nanajivako u theravadskoj tradiciji. Potom se pojavio prijevod Evansove ”Tibetanske knjige mrtvih” nešto kasnije i Milarepina ”Tibetanska mistika”. Ipak, glavna ”pošta” bila je knjižara inostrane literature u Gundulićevoj ulici gdje se ponekad moglo pronaći nešto o Zenu ili studije Alana Wattsa o budizmu uopće. Svakako treba spomenuti i profesoricu Radu Iveković i njezinu knjigu ”Druga Indija” koja je na fenomenalan način deklasirala brojne predrasude koje su postojale u vezi istočnih vjera i filozofija. Uglavnom, moje tadašnje duhovno trojstvo prostiralo se u interesima razbacanim između komunističkog utopizma, biblijskih pustinja i indijske džungle. Nekako mi je najviše imponirala Budina pjesma o nosorogu i njezin stih: vlastitim znanjem, a ne vođen drugim, osamljen se kreći kao nosorog, a što me čvrsto drži i dan danas.
Te 1985. u Rikonu se održavala velika Kalachakra ceremonija koja se bavi pitanjem vremena i karme, a za tu prigodu Dalai lama je došao iz Amerike kako bi je predvodio. U tom učenju razlikuje se veliko vrijeme (svijet) i malo vrijeme (osobno vrijeme), makrokozmos i mikrokozmos, koje se zbiva i odvija u ciklusima. No, Kalachakra nudi i alternativno vrijeme, svojevrsnu mjeru promjena kako bi se oslobodili i velikog i malog vremenskog ciklusa i nadišli stalnu uvjetovanost (preporađanje).
Uz pomoć nekih prijatelja i dr. Martina Kalfa koji je tog ljeta postao jedan od Dalaj laminih tajnika u Europi, a čija je majka Dora Kalf godinama bila direktor Jungovog instituta u Zurichu, uspio sam dogovoriti posjet Rikonu, samoj ceremoniji i intervju s dalaj lamom. Bilo je to 31. srpanj popodne, a vlak za Švicarsku kretao je iste večeri. U redakciji ”Starta”, budući da je već bilo kasno, nismo mogli uzeti novce iz blagajne koja je bila zaključana, pa mi je Maroje Mihovilović posudio njegovu karticu da kupim povratnu kartu za vlak. Znam da sam imao nešto malo novaca, možda sto pedeset maraka, a jedan mi je frend posudio još sto. Tako opremljen s kazetofonom, malim idiotskim fotografskim aparatom, kutijom sardina ”Zagreb” i vrećom za spavanje te putnim nalogom ”Starta” uredno otkucanim na bijelom papiru, krenuo sam te noći na put u Švicu.
U kupeu dva mlada krezuba Albanca i jedna pristala američka djevojka. Sjedim preko puta njih. Ova dvojica joj se stalno pokušavaju nabacivati, no na njihovu nesreću cura nema pojma o albanskom. Na srpskom ili hrvatskom zna ”dobar dan” i ”bok”. No, malci su uporni. U prvo vrijeme prevodim njihove jednostavne poruke tipa ”imaš lijepe oči”, ”lijepa si kada se ”smiješ” i slično. Ali ne i one bezobrazne kao ”rado bih te mrknuo”. Uglavnom, negdje u visokoj Austriji sam zaspao iako su oni i dalje navaljivali i navaljivali. Nekako iza osvita, prvog kolovoza stižemo na švicarsku granicu i vlak pun uglavnom naših ljudi smjestio se na jedan zaseban peron po kojem su se razmili brojni švicarski carinici i policajci. Iz kuće je izašla golema plava žena u smeđoj uniformi, Felini bi je odmah angažirao, i kroz megafon rekla na čistom srpsko-hrvatskom da svi sa svim stvarima izađemo ispred naših vagona i da će oni izvršiti pregled. Za ulazak u Švicarsku. Nama s Balkana, rekla je, trebate imati osiguran smještaj, barem 500 maraka, broj telefona od onih kod kojih idemo i još par sitnica. Ispred svakog vagona bio je stolčić od ultrapasa, uredno prebrisan i sjajan. Ljudi su prilazili, jedan po jedan, pokazivali dokumente, novce i davali papire s telefonskom brojem kako bi se provjerilo da li idu kuda su rekli. Mislio sam im reći da nazovu moju redakciju, kako bi se tako potvrdio moj boravak kod njih, kad gle, ima Boga. Ona golema Felini žena došla je do našeg vagona, uzela megafon i priopćila nam kako je naš vagon dobio na lotu. Naime, carinici su za taj dan, prvi kolovoz je dan nezavisnosti Švicarske, igrali lotto. Naš vlak je pobjedio, pa se mi možemo smjesta ukrcati na jedan drugi koji čeka na nedalekom peronu i bez ikakve provjere otići dalje. Mladi su Albanci odmah ciknuli i odvukli Amerikanku sa sobom, možda sad neko od njih ima piceriju ili pekaru u Bronxu, vrag će ga znati, a ja sam nastavio put Rikona i susreta s Dalaj lamom.
Sretan ti rođendan dragi Tenzin, vaša svetosti.
Intervju i reportaža objavljeni su u ”Startu” nakon dva tjedna, kasnije je prosvjedovala kineska ambasada, a ja i dalje do današnjih dana baštinim Budina nosoroga.