Vratila Rougemonta u knjižnicu , “Udio Đavola”, nezaobilazno djelo, te odmah posudila “Čovjeka s Dunava”, da mi slučajno ne pofali. Nakon prepisivanja 20 stranica u svoj DNEVNIK ČITANJA (napasti, napasti! ) ipak odlučujem da se ne pokrivam ni jednim političkim ni sociološkim citatom, u ovim više-manje, kilavim raspravama koje ulaze u fazu reciklaže. Umjesto toga, biram nešto o LJUBAVI, koja je i ovako nadređena tema, nerazmrsiva i vječita. A meni se učinilo da sam to trebala upamtiti / prepisati prije osobne havarije, pa rekoh, ništa zato, možda kome pomogne post festum i post scriptum. Evo:
“Žudnja postaje patnja kad strast prekoračuje granice stvorenja i odaje se njegovu obožavanju. (….) Strast nas obuzima kao što nas obuzima religija ili kao što krećemo mističnim putem. Odričemo se svijeta i sa slikom ljubljenoga bića zatvaramo se u ćeliju . Ali Đavo sjedi u kutu. Ne poduzima ništa, čeka vas. Poznaje logiku strasti. Ne cereka se više, zaokupljen je poslom. Vreba prve znakove panike na vašem licu. Što će biti s vašom srećom? Zašto nam nedostaje ljubljeno biće? Zašto se ono udaljuje od obožavane slike? Neće li vam umaći ako ostane slobodno? A ako ga zatvorite, neće li patiti i možebitno, uskoro vas zamrziti? Tada ćete ga optužiti za nepravdu, za koju nije nimalo odgovorniji nego vi za svoj vlastiti izbor. Neka se samo za neko vrijeme okrene od vas i svijet je opustio. Neka vas odbije i isključeni ste iz stvarnosti. Ali ima i gore. Najjača je ona strast, koja se hrani preprekama, i koja će ih uskoro i sama stvoriti, budu li nedostajale”. (Denis de Rougemont).
Lijep dan vam želim s ozbiljnim mislima i nepoučljivim srcem!
.
F. G.
radio gornji grad 
