1.

Ideja Europe autopoietički je stroj

Za proizvodnju užasa, jeze i čudovišne uzvišenosti

Prolijevanja krvi s vjerom u humanizam

Ali i eksperiment potrage za svijetom

Metafizičkih opsjena

U pojmovima duha i slobode.

2.

Misliti Europu znači: naoštrenom sabljom omogućiti

Stvarima da se pojavljuju

A pojavama – da budu vidljiva moć mišljenja

Imaginacije i fikcije.

3.

Dva su epohalna europska izuma: književni roman i operetni fašizam.

Roman je inženjer ljudskih duša,

A fašizam – put popločan najbizarnijim namjerama

Koji završava u koncentracijskim logorima.

4.

Što je zbiljsko jest u sebi revolucionarno!

Tek kada se bitak shvati kao društveno događanje giljotine

Može se pojaviti kao proizvod revolucionarne ljudske djelatnosti

A revolucionarna ljudska djelatnost kao odlučujući element

Preobrazbe bitka.

5.

Buržoazija i proletarijat – da nema crnog humora

Čisti klasni antagonizam bio bi nepodnošljiv.

6.

Kome? i, čemu? iskazati čuđenje, divljenje i udivljenje:

Policiji, smetlarima, kirurzima ili

Ženama koje krasi podmuklost i ljupkost,

Elektorijalnom šljamu bez budućnosti koji razumije glazbu,

Labuđem pjevu urbanizma, ili askezi?, komunizmu?

Smijanju na vlastiti račun,

Bolestima velikih ljudi,

Zdravom praznovjerju,

Najsretnijim ili najtežim razdobljima vlastitog života

Atomskoj bombi,

filozofima ili boljševicima.

7.

Atomska bomba je opijum za narod, a filozofija?

Filozofija je čežnja za vjetrenjačama,

Čežnja za jurišom na vjetrenjače

8.

Fašist je politički cirkusant koji misli kako lebdi iznad svijeta,

Izrastao iz kamenovanja pobješnjelih apostola ranog kršćanstva.

9.

Herojska figura Boljševika tek je čuđenje u svijetu lanaca ekvivalencija

Koji svoju egzistencijalnu masku preuzima iz narativa

Orgijastičnog kulta pijanog boga vina.

10.

Živjeti za fikciju na papiru znači: stvoriti tekst

Napisan upravo onako kako se živjelo – dakle,

Bez ikakve veze sa stvarnim životom.

11.

Biti opasan pjesnik, odnosno biti ‘diletant sa krilima’ znači:

Biti nevezan! za zemaljski tragičnu situaciju

Bilo kakvog rada.

12.

Pjesniku ipak treba priznati: opasan si onoliko koliko nisi radio.

Oni, dakle umjetnici, koji su opasnost po omladinu, opasnost su i za državu.

13.

Od svih svetosti opstao je još samo sveti rat

Između duha i tijela,

Odnosno rat konzervativnih protiv naprednih.

14.

Drugi mogu procijeniti ‘što’ je napisano

Ali ‘kako’ je napisano, to mogu samo ja –

Glazbenom arabeskom, kletvom i psovkom,

Predan strahu i svojoj sramoti.

15.

Sud o zvučećim oblicima koji se kreću

Preopćenit je da bi bio pravedan.

Najviša kategorija estetike je kontemplacija- stanje u kojem zaboravljamo i sebe i svijet.

16.

Glazba je biće koje se igra!

Melodijama, ritmovima, harmonijama

I kontrapunktima.

17.

Ono što ne možeš činiti naivno u politici čini hrabro na papiru,

Odnosno dovoljno bijedno da opravdaš želju za promjenom

Iz discipline ‘umjetnosti bez umjetnika’

U status ‘umjetnika bez umjetnosti’.

18.

Politika je kaleidoskopsko ‘ovdje i sada’ događanje ideje dobra

Koja u jednom lošem dia-logosu prikriva

Nerazumijevanje kvadrature zbiljnosti zbilje i,

Diktature klasne svijesti.

19.

Biti ‘afekt’ pod svaku cijenu,

Odnosno biti radikalano zlobna malograđanska hulja znači:

Biti umjetnik dekadencije,

Poprimiti oblik pogleda s visoka,

Biti začešljani krivotvoritelj glazbenih ideja,

Propovjednik nemorala melodije,

I nadasve koban za žene

Siromašne duhom.

20.

Propovjedati nemoral znači: od razmetnog sina postati majka,

Nasuprot psetu i Kristu,

Zatim asket, sam samcat protiv prirode i kulture,

I na kraju – kreativni nihilist, kamo ćemo dospjeti svi,

I ja i vi, nepriznati zakonodavci organiziranog očaja

Postdemokratskog socijalnog darvinizma.

21.

Samo u birtiji obitavaju uzoriti građani svijeta i,

Samo još tu i tamo, na poneki simpozij ili festival

U sumraku beznadno dekadentne ideje vječnog mira,

Zalutaju misionari spektakla

Škropeći svetom vodicom ‘žudnje za propašću’

Lukavo naivne rabuzinove tratinčice

Kategoričkog imperativa.