Renata Baretića osobno sam upoznao dosta kasno: 2012. Ili 2013. kad sam pozvan na Pričigin kako bih skupa s nekolicinom drugih zagrebačkih Splićana govorio o svojim iskustvima s neobičnom zagrebačkom željeznom beštijom, tako stranom Splićanima – s tramvajem. Baš baretićevska ideja; uostalom, on je bio dobro adaptirani došljak u Split jednako kao i mi u Zagreb; a čini mi se da je teže postići da Split prihvati Zagrepčanina nego obratno.

Sjećam se, trebalo je na Pričiginu govoriti bez papira, “iz glave”, biti zabavan, duhovit. Meni nije problem govoriti bez napisanog teksta, ali imam li ja i talent stand up komičara koji može zabavljati poveliki auditorij, valjda 700 slušatelja? Nisam bio siguran; znam ja – kažu – lijepo govoriti, tako da me ljudi pažljivo slušaju, ali nikad nisam znao ispričati najobičniji vic. Ne ide mi komika; nije moj žanr!

Nisam stekao dojam ni da je Renato baš spektakularan narator, ali uz profesora Filipića baš on je smislio ovu formu okupljanja oralnih naratora koji satima nasmijavaju publiku. Klikeraš Robi, uostalom – bio je i član MENSE, s ovjerenim kvocijentom – 153.

Sam je ipak bio puno vještiji u pisanoj humorističkoj formi nego kao stand up zabavljač.

Njegove tv-kolumne, objavljivane ponajviše u Feralu , redovito sam čitao još potkraj devedesetih i početkom dvijetisućitih ponajviše zbog osebujnog humorizma, igara riječima, vještog pastiširanja raznih govornih stilova.

Dobar je stilist, činilo mi se tada, ali nisam ga još vidio u redu drugih Feralovih autora za koje sam već tada bio uvjeren da su ne samo novinarske već i književne veličine.

Kad sam ujesen 2002. osnovao u zagrebačkom ZKM-u Hrvatsko društvo pisaca, nisam Baretića pozvao da bude naš član (imao je jednu knjigu pjesama, a trebale su bar dvije). Međutim samo nekoliko mjeseci potom Renato će objaviti Osmog povjerenika, jedan od najvažnijih romana iz razdoblja hrvatske samostalnosti.

Bila je to prava eksplozija književnog dara! Jezično remek djelo u kojem je konstruiran poseban idiom (s osnovom u viškim govorima), ali predočen uz to i suveren pogled na svijet zasnovan na otporu prema globalističkom poništavanju razlika. Roman koji zagovara čuvanje lokalnih tradicija, ekološki angažirano djelo koje zagovara humanističke vrednote. Uz to, ti je i niz sjajno profiliranih likova.

Naravno, čim sam pročitao roman, pisao o njemu; javio sam se Renatu i pozvao ga da pristupi našem tek osnovanom društvu. Nije bio međe prvim članovima HDP-a, koji su potpisali pristupnice na samoj osnivačkoj skupštini, ali primljen je u prvom krugu proširenja članstva. A bilo je to prije nego što će Osmi povjerenik postati ultimativni hit te pokupiti pet glavnih nagrada za knjigu godine, a uskoro doživjeti i kazališnu inscenaciju, pa potom i filmsku ekranizaciju.

Renata će taj golem uspjeh Osmog povjerenika dosta opteretiti; kako napisati knjigu koja će dosegnuti tu književnu razinu i postati takav hit?! U nastavku karijere Renato je napisao niz knjiga, romana, knjiga kolumni, pjesama, pisao je scenarije, serije, smislio i vodio Pričigin… Ali ostao je ipak prije svega upamćen kao autor Osmog povjerenika.

Pripremajući ovaj kratki nekrolog pročitao sam i CV koji je Renato sam napisao za katalog članova HDP- a. Duhovit, autorironičan životopis, s razotkrivanjem svih stvari koje u životu nije završio, uključujući i fakultetske studije, prezrene poslove (recimo, pomoćnik skladištara). Otkriva da je izbačen iz MENSE jer nije plaćao članarinu.

Ma, i napustio si nas prerano, u šezdeset i drugoj, dragi Renato.Eh, da smo znali mi koji te volimo i uživamo u tvojoj literaturi, pa da gore nekome u nebesima platimo članarinu umjesto tebe. Vrijedilo bi! (Facebook)