Spomen i izložba fotografija povodom deset godina od odlaska Marije Braut bit će u srijedu, 16. srpnja, u Cinkušu, Mletačka 5. u 19.00 h

Prije deset godina, prvog dana srpnja, napustila nas je Marija Braut, žena i umjetnica koja je za života ušla u legendu i postala ikona našeg grada. Ostao je duh nepotkupljive umjetnosti na njezinim fotografijama, čitav karusel motiva, događaja, prizora i perspektiva, slike života iz proteklog vremena, njegova svjedočanstva na kojima ćemo joj uvijek biti zahvalni. Ostale su čitave slikovne kronike Zagreba, Dubrovnika, Korčule, prvog snijega na Harmici, izgradnje Novog Zagreba, Uskrsa na otoku, arhitekture i portreta drugih umjetnika i nekad viđenih osoba, fotografije ulice i one epigramske snimljene kao poruka za nekoga tko razumije baš taj kadar, baš tu stvar. Osjećaj povijest u njezinim fotografijama, bilo među trošnim kućama ili novogradnjama autentičan je đerdan života s preciznim i prepoznatljivim fokusom u kome ništa ne ostaje nedorečeno. Njezine fotografije uvijek ponovo iznenade i podsjete, one su poput zaboravljenog igrališta u kojeg se i ne možemo drugačije vratiti iako bi to htjeli baš ove večer ili popodneva.

Marija Braut bila je nadasve originalna pojava, ne samo kao umjetnica, već i kao društvena pojava koja se silno isticala u opiranju svemu što je bilo konvencionalno ili malograđansko, pritisnuto unutarnjim osjećajem sputanosti makar to bilo i kao parodija. Snaga boemskog životnog stila držala ju je do zadnjih dana. Kako su pomalo nestajale gotovo sve star pošte u kojima smo se nekad družili; Klub likovnih umjetnika, Junferica, Majmunjak, BP klulb, Zvečka, Kavez, Blato i mnoge druge, tako smo kao neke još rijetko preostale relikvije od dvijetisućitih sve više povlačili na slobodni teritorij Gornjeg grada. Marija je tako redovno dolazila na talk show koji sam nekoliko godina jedom tjedno imao u ”Starim krovovima”, a najviše je voljela izložbe koje sam od 2010. redovno priređivao u ”Cinkušu” u Mletačkoj ulici bile su i četiri njezinih radova, a Mare je sve bilježila svojim malim fotoaparatom, često davala savjete mlađim fotografima koji bi se tu obreli i uživala u društvu prijatelja i publike koji su se voljeli. Miris cigareta, dim, bijelo vino, ponekad i glazba kućnog benda, uvijek jednostavna spika i život tu gore, daleko od opustjelog grada bile su gotovo male svečanosti iako su se tada činile kao svakodnevica. Mare je ostala vjerna sebi i svom stilu do kraja, iskreno i bez ikakve sumnje, nikada ne pričajući o prošlim vremenima. Njih je pospremila u fotografije.

marijan grakalić