Sjećam se kad su izbjeglice stigle u naš kraj.

Konvoj za konvojem, uglavnom žene s djecom, poneki stari djed jedva se vukao. Smjestili su ih u kamp na kraju sela. Na pristojnoj udaljenosti od nas, da ne kvare pogled. Išla sam sa drugaricama da ih vidimo, iza žičane ograde, upoznale smo par djevojcica, kasnije su mi dolazile kući. Svašta se pričalo o izbjeglicama, da su prljavi, puni vaški, žene da su kurve i da ce ‘dat za cigaru’ pa da se dobro paze svoji muževi. I mi smo bili seljaci, i prljavi, i puni vaški.

Ali oni su, valjda, bili veći seljaci od nas, jer su imali status izbjeglice.

A oni su samo šutjeli i gledali u pod ili sjedili na travi oko kampa iz kojeg nisu izlazili, ne znam je li zbog toga sto su se tu osjećali sigurno ili zato što su se bojali znajući da nisu dobrodošli. Sjećam se moje nane kako je sjedila na verandi, tespihala, a suze iz njenih očiju kapale po kuglicama, veće od njih samih.

Sjećam se mog starog kako je nosio vreće iz bašte u kamp, mrkva, krompir, luk, sve što smo mogli dati od sebe.

A drugi su se smijali.

Oni isti koji danas kače zastave, mijenjaju profilne slike, voze limuzine, oni isti što nisu dali ni kilu brašna, danas se u majicama s natpisima ‘jedna si jedina’, takmiče ko više voli državu, uvijek prvi u komentarima. Heroji ove usrane zemlje nisu samo oni koji leže pod njom, nego i sve žene iz izbjegličkih kampova koje su prežvjele rečenicu ‘dat ce ti za cigaru’. A vi se i dalje komotno slikajte ogrnuti zastavama, s ljiljanima u reverima.