Nailazi mi napasna pomisao, da smo svojoj okolini neka vrsta pokretnih centrala za punjenje baterija. Tu i tamo smo “dežurno uho” za nevolje i dileme, još češće dolijevači ideja i podizatelji klonulih krila ili ono famozno “rame za plakanje”, što nikada nisam shvatila do kraja. Svi su oko nas dok rasipamo sjaj: kad lijepo mirišemo, imamo drčno držanje, zabavljamo ih jezičnim paradoksima, prepričavamo im bizarne zgode iz svoga života. No, već je antički filozof Epiktet tvrdio da prijateljstvo nije drugo no oblik egoizma. Čovjek gleda ugoditi sebi, to mu je normalno i društveno etablirano. Uzme li od nas malo praha i sjaja, što bi tu uopće bilo neobično?

Sjetila sam se, međutim i drugoga primjera, iz Millerove knjige eseja MUDROST SRCA. Čekam da knjigu donesu iz Kampusa, pa ću morati improvizirati, na način kako mi je zapis ostao u sjećanju. Govori H. M. o prijateljima koji su mu svijetlili na putu, vadili ga iz bunara melankolije, učvršćivali vjeru da je svijetu i njima potreban. Slali bi mu potrebne knjige, pisaći pribor, pulovere, čarape, čajeve, balzame, pisaljke, pisamca, sitnice od milošte, ugodne stvari koje ne obavezuju mnogo, ali sprječavaju da skupljaš crne oblake, da imaš porazne misli poput “Bolje bi meni i svijetu bilo da me nema”, te da šakom lupiš u ogledalo, gdje te neka blijeda i unezvjerena spodoba uvjerava da si to ona ti , koja se krije pod tvojim imenom.

A nisi, zapravo. Tuga i briga, baš kao i bolest kojoj nema lijeka, mijenjaju čovjeka, čine ga osjetljivijim na finese, na intonacije, na nestrpljenje “druge strane”, na prioritete u kojima više sebe ne nalazi kao subjekt. Čovjek /subjekt kontemplira o nezahvalnosti, zbraja nepravde, stidi se svojih stranputica, škrguće zubima na svoje lakovjerne procjene i krive izbore. Prag samopoštovanja izrazito mu je nizak. Ne računa na srodstva i krvne veze i ni na koju “ljubav po dužnosti”, koja je najlabavija karika. Muči ga strepnja od starosti i nemoći, pa kopa (uludo) po Dučićevu eseju: ” Tako i ćud i sa osećanja dobiju u starosti samo njihov otvoren i očit izraz. Umni i blagorodni ljudi postaju divni starci kojima je radost dolaziti u dodir. Neko ostari kao zlato i mramor, a neko ostari kao cipela. Prostak kad ostari, postane rugoba. Zato starost pokaže kao ogledalo što je čovek bio iznutra celog svog veka, i onda dok je maska mladosti mogla još da prikrije svu nakaznost koja je stajala iza nje.”

Uglavnom, pišem ovo ne samo zbog sebe, već i zbog nekih dragih, koji radije biraju samoću, nego li neprestanu strepnju mogu li proizvesti dovoljno sjaja, da zadrže one neke bitne u svome okružju ozračju. Mislim da i nisu bitni, ako nas ne osjećaju, ako nemamo više telepatski dodir, ako naša koljena “kleče u drugoj crkvi”, dok bol napada ono najbolje u nama, našu sposobnost radosti, elan vital, kreativnu jezgru. Dakle, stanimo pored prozora, promotrimo sivu pređu pretkišnog neba, odvežimo čvorove, pritulimo svjetiljku i obavezno podignimo ruku ispred sebe , da se ” zaštitimo od udarca neočekivane nade”, što bi rekao Šoljan.

Sami smo, umorni smo, načinili smo izbor, donijeli smo odluke. Još samo da to sve preživimo i sve će biti u savršenom redu u najljepšem od svih svjetova, koje nismo sami izabrali.

16. srpnja 2025. Flora Green